I dok se vina bar nekih naših vinara i mogu usporediti s onima iz Verone, sajmovi su, nažalost, neusporedivi. Na Vinitalyju se okupilo 4.300 izлагаča iz tridesetak zemalja.
B utelja mojeg Nebbiola d’Alba u podrumu stoji 10 eura. Da su mi vinogradi samo kilometar dalje, isto bih vino mogao nazvati Barolo i prodavati dvostruko skuplje. Tim je riječima Gianmatteo Pira, vinar iz Piedmonta, zorno opisao što u Italiji znači zaštita geografskog podrijetla. Vinar o čijim vinima iznimno lijepo piše i magazin The Wine Advocate, periodički vodič za kupnju vina glasovitog Roberta Parkera, sasvim sigurno ima vina koja su bolja od nekih Barola, ali cijenom ih ne može dostići. Barolo i Barbaresco svjetski su vinski brendovi, a nebiolo je ‘samo’ sorta grožda i tu razliku svjetsko tržište ‘nagraduje’ čak dvostruko višom cijenom.
A sajam vina Vinitaly u Veroni, gdje je Gianmatteo Pira svoju ‘žalosnu’ priču kroz smijeh ispričao više desetaka puta, posvećen je prije svega tržištu i trgovini. Nove je kupce tražio svaki od 4.300 izлагаča iz tridesetak zemalja koji su izlagali u 11 paviljona na ukupno 86.000 kvadrata, kolika je bila površina 41. izdanja Vinitalyja. Tako su i predstavnici vinarije Montaribaldi, smještene u Barbarescu, ali vinograde ima i unutar granica Barola, opsežnu prezentaciju svojih vina završili molbom da njihove podatke prosljedimo hrvatskim uvoznicima vina. Čak ni upozorenje da je riječ o malom tržištu nije ih smetalo jer, kažu, velika su tržišta zasigurna i velikim imenima.
Treći veliki crni vinski brend sjeverne Italije je Brunello di Montalcino, vino koje se radi od sorte sangiovese. Ni Brunello se, unatoč imenu koje u vinskom svijetu znači podjednako kao i imena ponajvećih bordoških vina, ne prodaje sam od sebe, pa i proizvođači iz tog dijela Toskane južno od Siene oko svojih vina stvaraju priču. Jedna od najljepših je svakako vino Prefillossero. Radi se od grožđa iz izoliranog vinograda koje potkraj 19. stoljeća nije poharala filoksera.
Nakon te epidemije, zbog koje su i tisuće Dalmatinaca ostale bez posla i otišle trbuhom za kruhom u Sjevernu i Južnu Ameriku, u cijeloj su Europi sađeni novi vinogradi za koje se loza cijepila na podloge uvezene iz Sjedinjenih Američkih Država. To je, dakle, jedno od rijetkih originalnih europskih trsja staro 120 ili više godina. Proizvodi se nekoliko stotina litara vina na godinu i prodaje samo u drvenim kutijama koje sadrže šest boca iz šest različitih godina. Takav paket Prefillossera stoji ravno 400 eura, dakle više je nego dvostruko skuplji od ‘običnog’ Brunella vinarije Lisini, čija je boca 31 euro. Posebno je zanimljivo vino bilo Malvasia Nera vinarije Mocavero iz okolice Lecce, na peti talijanske čizme. Iako se zove crna malvazija, daje lijepo bijelo vino koje u Italiji samo 11 vinara puni pod sortnim imenom, a još ih 50 tu sortu koristi da bi zaokružili neka druga vina. Kako tvrde vlasnici vinarije Mocavero, osim navodnoga grčkog podrijetla, malvasia nera nema nikakve veze ni s istarskom ni s dubrovačkom malvazijom koje mi poznajemo.
