Nakon godina marginalizacije industrije, domaći bi filmaši napokon mogli uskliknuti: Ipak se kreće! No, osmijehe na lica i kune u džepove neće im vratiti činjenica da se filmska industrija tretira kao ona od državnog interesa, jer su je takvom uvijek nazivali, a ni vraćanje publike na premijere hrvatskih filmova, već približavanje Europskoj uniji kad se mnogo stvari počne micati s mrtve točke.
Naime, filmsku je industriju još 80-ih godina uređivalo nezavisno tijelo čiji je rad bio sličan tadašnjim europskim fondovima. Međutim, početkom devedesetih tijelo se ukida i njegovu ulogu preuzima Ministarstvo kulture, ali, nažalost, njegova nadležnost za područje kinematografije nije regulirana zakonom, već se na njegovo donošenje čeka već punih 15 godina, a Hrvatska je i dalje jedna od rijetkih zemalja u kojoj se filmska industrija financira isključivo sredstvima državnog proračuna.
Stoga i ne čudi što su filmaši nakon godina vapaja pljeskom dočekali usklađivanje zakona s onima Europske unije, što je rezultiralo izradom Prijedloga zakona o audiovizualnim djelatnostima. To je trebalo biti doneseno prije 15 godina, jer je Hrvatska u toj industriji besporedbno zakazala iako ima sve potrebne resurse, što pokazuje i činjenica da su se u osamdesetima samo…
