Tvrtke moraju sastavljati čak tri bilanca u jedno mjesto

Od početka ožujka do kraja travnja kompanije trebaju poslati različite financijske izvještaje u Finu, Hanfu, Ministarstvo financija i na Zagrebačku burzu. Dosad s predajom kasni svaka treća tvrtka.

Prije su tvrtke imale devet mjeseci za sastavljanje bilance i računa dobiti i gubitka, a nakon ustroja Registra financijskih izvještaja samo tri, odnosno četiri mjeseca. Zbog skraćenih je rokova država zauzvrat obećala da će se na jedno mjesto morati predati jedno financijsko izvješće, ali je od te ideje malo ostvareno. Umjesto u šest institucija poduzetnici moraju financijske izvještaje dostaviti u četiri, a ni rokovi predaje nisu usklađeni, tako da je rok za predaju tih izvješća 31. ožujka, a godišnje prijave poreza na dobit 30. travnja.

Zakonom o Registru financijskih izvještaja samo je djelomično ukinuta besmislica prema kojoj su poduzetnici godišnje sastavljali šest ili sedam bilanci i računa dobiti i gubitka. Do donošenja tog zakona poduzetnici – obveznici poreza na dobit morali su predavati bilance i račune dobiti i gubitka na pet mjesta: u Sudski registar, Poreznu upravu Ministarstva financija, Državni statistički zavod, ZAP (sljednika SDK), odnosno Finu te na burzu oni koji kotiraju. Naknadno je propisana još i obveza javnih dioničkih društava da predaju bilance i račune dobiti i gubitka Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskog tržišta.

Poduzetnici su, u pravilu, sastavljali i šestu verziju bilance i računa dobiti i gubitka, tzv. internu bilancu, da bi se i sami mogli snaći u mnoštvu različito iskazanih rezultata istog poslovnog razdoblja. U praksi se pred poreznim vlastima iskazivala manja dobit radi smaženja porezne obveze. Oprezno se sastavljala bilanca i račun dobiti i gubitka za polaganje u sudski registar zbog svijesti računopolagača da bi mogli imati problema ako se u eventualnom naknadnom sudskom sporu pokažu netočnosti. U Državni zavod za statistiku i ZAP, u kojima posljedice nisu bile izgledne, predavali su se uljepšani rezultati. Najbliže stvarnom stanju bile su tzv. interne bilance, jer ipak se moralo znati i kako se uistinu poslovalo.

Do donošenja Zakona o Registru financijskih izvještaja vrijedila je odredba iz Zakona o trgovačkim društvima prema kojoj su poduzetnici bili dužni najkasnije devet mjeseci nakon isteka poslovne godine predati financijska izvješća u Sudski registar. To je vrijedilo od 1995. do 2003. godine. A onda se shvatio da nema smisla da se negdje u podrumima trgovačkih sudova financijski izvještaji redovito zagubljuju pa je odlučeno da se osnuje Registar financijskih izvještaja, čije je vođenje povjereno Fini. Zamišljeno je da se svake godine sastavi jedna bilanca i račun dobiti i gubitka te da se predaje na jedno mjesto zajedno s godišnjom prijavom poreza na dobit. U Fini, osposobljenoj za to, svi bi se financijski izvještaji obrađivali za različite potrebe svih korisnika – Poreznu upravu Ministarstva financija, Državni zavod za statistiku, trgovačke sudove u slučaju sporova, burze i agencije za nadzor financijskog poslovanja, za poslovnu javnost itd.

Da bi se moglo ustrojiti Registar financijskih izvještaja, istodobno sa zakonom o Registru financijskih izvještaja objavljena je i izmjena Zakona o sudskom registru, tako da se financijski izvještaji više ne polažu posebno u taj registar, nego u Fini, u Registar financijskih izvještaja. U tu su svrhu propisani i jedinstveni obrasci koji su se morali popuniti. Izmijenjen je i Zakon o računovodstvu, također da bi se uskladilo predavanje bilanci i računa dobiti i gubitka na jedno mjesto, u Finin Registar financijskih izvještaja.

No, dio sudionika dogovora ‘jedna bilanca na jedno mjesto’ našao je načina da se izuzme iz njega. Paradoksalno je da se i nakon ujedinjavanja predavanja financijskih izvještaja na jedno mjesto (Registar financijskih izvještaja) iz Zakona o porezu na dobit nije izbrisala odredba prema kojoj je uz godišnju prijavu poreza na dobit obvezno priložiti i bilancu i račun gubitka i dobitka. A bilo je logično da se godišnja prijava poreza na dobit prilaže financijskim izvještajima i također predaje u Registar financijskih izvještaja, a ne u Poreznu upravu. A i rokovi su ostali različiti: za financijska izvješća rok je 31. ožujka, a za godišnju prijavu poreza na dobit 30. travnja tekuće godine.

Od tog ujedinjavanja dvaput je promijenjen Zakon o porezu na dobit, ali su zakonodavci uporno ignorirali dogovoreno načelo ujedinjavanja predaje financijskih izvještaja i godišnje prijave poreza na dobit na jedno mjesto. U međuvremenu je još propisana i obveza predavanja financijskih izvještaja i Agenciji za nadzor financijskog tržišta. A u obrazloženju Zakona o sudskom registru jasno se obećalo da će poduzetnici na jedno mjesto predavati samo jedan financijski izvještaj i godišnju prijavu poreza na dobit, u Finu, u Registar financijskih izvještaja – ističe Ivan Idžošić, savjetnik u časopisu RIF.

Tvrtke čije dionice kotiraju na Zagrebačkoj burzi ili posluju na tržištima kapitala imaju posebnu obvezu slanja poslovnih izvješća i posebne rokove. Sva poduzeća koja kotiraju na Zagrebačkoj burzi moraju Upravi burze poslati godišnja izvješća za prethodnu godinu do 31. ožujka. Međutim, do 3. travnja to nije obavilo čak 108 od 238 tvrtki koje su dužne slati izvješća burzi. Među njima su i neke velike tvrtke poput Tehnike, Sunčanog Hvara, Luke Rijeka, Konzuma…

Iako im iz burze redovito šalju upozorenja o istjecanju roka za slanje poslovnih izvješća, mnogim domaćim poduzećima transparentnost poslovanja nije prioritet. Neke nisu ni organizacijski spreman za nametanje brzoga ritma izdavanja tromjesečnih i godišnjih poslovnih izvješća propisanih zakonom i pravilima burze. Većina ekonomista i analitičara s kojima smo kontaktirali ipak smatra da nema opravdanja za takvo kašnjenje, posebno zato što burza priznaje i nerevidirana izvješća (osim za tvrtke u najvišoj kotaciji). Mnoge tvrtke kasne i sa slanjem poslovnih izvješća Fini: trenutačno je stanje broja zaprimljenih izvješća 68.000, s time da još traje evidentiranje izvješća zaprimljenih u Fini (poštorni, ili na šalteru), do 31. ožujka.

Većina obveznika podnošenja godišnjih financijskih izvješća i dalje prakticira predaju u posljednji trenutak. Primjerice, zaključno s 28. ožujkom (srijeda) izvješća je predalo samo 21.000 obveznika, a u sljedeća dva dana, 29. i 30. ožujka, 40.000, objašnjavaju u Fini. Osim burzi, prema Pravilniku o sadržaju i obliku financijskih i poslovnih izvješća iz 2004. javna dionička društva poslovna izvješća moraju slati i Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih tržišta (Hanfa), također u rokovima propisanim za burzu (dakle, do 31. ožujka izvješće za prethodnu godinu i u roku od 30 dana za svako tromjesečje). Obveznici izvješća (na posebnom obrascu TFI) dostavljaju u Finu, a ona ih unosi i objedinjene dostavlja Hanfi. Jedno od objašnjenja kašnjenja zasigurno može biti gomila bilanci i izvješća koju se mora pripremiti za razne državne institucije, ali i nevoljnost da se izvješća uopće pošalju. Prema Zakonu o tržištu vrijednosnih papira, javno dioničko društvo koja ne izradi ili u propisanim rokovima Hanfi ne dostavi propisana izvješća može biti kažnjeno kaznom od 60.000 do milijun kuna.

Takozvana ovlaštena društva, odnosno brokerske kuće i banke s brokerskom licencijom imaju još strože rokove podnošenja financijskih izvješća. Ta kategorija tvrtki mora godišnja izvješća podnijeti Hanfi u roku od 60 dana, dakle do 1. ožujka tekuće godine. Tromjesečna izvješća moraju poslati u roku od 30 dana od završetka tromjesečja.

Zakonom je propisano da je Registar financijskih izvještaja javan, što znači da svi imaju pravo uvida u financijska izvješća bez posebnog dokazivanja pravnog interesa prije uvida. Za 70-ak kuna moguće je uvid u financijska izvješća. No, ima i problema: novinarima se, primjerice, uskraćuje pravo uvida ako tvrtka preko odvjetnika zatraži da se njezini financijski izvještaji ne objavljaju. To se pravda naknadno donesenim pravilnikom, koji je u suprotnosti s duhom Zakona o javnosti registra financijskih izvještaja.

Kad je donesen Zakon o Registru financijskih izvještaja, Vlado Brkanić, urednik časopisa RRiF, obrazložio je razloge zbog kojih javnosti ne bi trebali biti dostupni svi financijski izvještaji. Brkanić kaže da male tvrtke koje žele preuzeti velike tvrtke, izložene dampilinškim cijenama velikog konkurenta, imaju razloga tajiti svoje poslovne rezultate jer neprijateljski preuzimač iz financijskih izvještaja može točno odrediti koliko se male tvrtke mogu operirati preuzimanju. Kao mogući razlog neobjavljanja spomenuo je i provale krade dobiti, kao i izbjegavanje pritisaka za različite donacije itd.

Zbog toga model jednog izvještaja za sve državne institucije nipošto ne bi smio ostati samo dobra ideja na papiru, nego dobar povod za regulatornu giljotinu u području obveznih poslovnih izvještaja.