Osobni bankrot: Traži se model primjeren hrvatskim prilikama

Radi zaštite prezaduženih građana Udruga radničkih sindikata na čelu s predsjednikom Borisom Kunstom od Ane Lovrin, ministrice pravosuđa, traži žurne izmjene Ovršnog zakona i da se ‘Stečajnim ili posebnim zakonom propiše postupanje u slučajevima insolventnosti fizičkih osoba’ (čitaj: i u Hrvatskoj propiše osobni bankrot).

Prema procjeni stručnjaka, međutim, osobni bankrot u Hrvatskoj se može početi primjenjivati tek nakon isteka najmanje dvogodišnjeg pripremnog razdoblja, a još nije ni propisan, što znači da za primjenu nema mogućnosti prije 2010. godine. A i kad je riječ o zahtjevu sindikata za izmjenu Ovršnog zakona, ministrica Lovrin upozorila je na dvojbe i predložila zajedničku radnu skupinu predstavnika Ministarstva pravosuđa i sindikata koja bi trebala razmotriti mogućnosti pronalaženja zajedničkih rješenja. I te prijedloge valja pričekati.

Neposredni povod zahtjevu Udruge radničkih sindikata za uvođenje osobnog bankrota sve je češća zapljenja cjelokupne novčane imovine s tekućih računa građana a da se pritom ne poštuju propisi prema kojima se najviše pola plaće može prisilno ustegnuti radi naplate dospjelih nepodmirenih (kreditnih) obveza. Radno-pravnim, Mirovinskim i Zakonom o dječjem doplatku, pa i Ovršnim zakonom, propisana su ograničenja u prisilnim naplatama u smislu zaštite dijela prihoda za za-

10.000 slučajeva osobnog bankrota moglo bi se na godinu, prema procjenama prof. Mihajla Dike, provesti u Hrvatskoj. Za provedbu tolikog broja bankrota trebalo bi osposobiti najmanje tristotinjak povjerenika.

Tako je i s kreditnim zaduživanjem – ne može se korisniku kredita braniti od njih samih uvodenjem ‘skrbičkih’ ograničavajućih zakonskih odredbi. Svatko tko potpisuje neki ugovor, mora biti svjestan mogućih posljedica u slučaju da ga ne poštuje jer, u suprotnom, čemu zakon o obveznim odnosima?

Ukine li se odredba o mogućnosti otplate duga zapljenom cjelokupne novčane imovine na računu građana, stručnjaci procjenjuju da će mnogi, osobito mladi ljudi, ostati bez mogućnosti dobivanja stambenoga kredita. Čim se smanji vjerovnička sigurnost, poskupljaju krediti i teže ih je dobiti. Pojednostavljeno, ako korisnik kredita zatraži 20 tisuća eura, a kreditor mu s obzirom na prihode odobri samo 10 tisuća, korisnik kredita može potpisati izjavu da mu se s računa u banci može u cijelosti plijeniti novčana imovina i kreditor će mu u tom slučaju odobriti 20 tisuća eura. Pritom se polazi od toga da u obitelji osim plaće korisnika kredita ima i drugih prihoda, a korisnik kredita kreditno je najposobniji i zbog toga traži kredit.

Izgleda da su dvojbo treba li dužnicima zaštita od previše agresivnih ponuda kreditora sve više opterećeni i sami građani, za koje se brinu zagovornici propisivanja osobnog bankrota. Marija Zuber, financijska savjetnica u časopisu RIF, kaže da je pravu zabunu izazvala stranka koja je od njih željela uslugu upravljanja osobnim financijama i bila spremna platiti cijenu te usluge. U RIF-u su brzo iščitavali literaturu, ali nitko se od savjetnika u časopisu time dotad nije bavio niti se usudio otpraviti prihvatiti tog posla.

Osobne financije u Hrvatskoj su siva tema, a u skladu s time i problematika osobnog bankrota. Mihajlo Dika, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu i autor Ovršnog i Stečajnog zakona, upozorava na nužni oprez kad je riječ o uvodenju osobnog bankrota u Hrvatskoj.

U Njemačkoj je lani proglašeno 90-ak tisuća osobnih bankrota. U Hrvatskoj bi ih moglo biti najmanje desetak tisuća na godinu s obzirom na zaduženost građana. A da bi se godišnje obradilo desetak tisuća takvih bankrota, potrebno je odgovarajući broj povjerenika, možda tristotinjak. Oni ne bi bili stečajni upravitelji, ali bi imali tu funkciju. Trebalo bi ih pripremiti, educirati i osposobiti za taj posao. To nije tako jednostavno, mi u Hrvatskoj to još nemamo. Nijemci su, kad su odlučili uvesti osobni bankrot, odredili pet godina za uvodenje u kojemu su, među ostalim, pripremali i povjerenike za osobni bankrot – naglasio je Dika.

Naivno je misliti da će se uvodenjem osobnog bankrota dužnici koji proglase svoj bankrot otisati dugovi. Ne bude li novčane imovine koju bi vjerovnici mogli zaplijeniti, počet će pljenidba stanova i kuća u kojima žive dužnici i njihova obitelj, a dužnici će se morati seliti u znatno lošije iznajmljene stanove. Zagovornici uvodenja osobnog bankrota zaboravljaju da će postupak bankrotiranja i povjerenik silno povećati iznose duga jer će povjerenici određivati koji dio dužnikovih prihoda pri pada vjerovnicima, koji povjerenici, a koji ostaje dužniku za minimalne životne potrebe.

Hrvatska još nije civilizacijski spremna za uvodenje osobnog bankrota. Slično kao i ostale zemlje, morali bismo odrediti bar dvogodišnje pripremno razdoblje. Tijekom tog razdoblja trebali bismo se znati organizirati i početi ozbiljno raditi na tome. Kad smo 1995. i 1996. sastavljali tekst Stečajnog zakona, svjesno smo izostavili propisivanje osobnog bankrota jer smo bili svjesni da za to nismo civilizacijski zreli. Pri njegovu pisanju kao model smo rabili njemački zakon, u kojemu je već tada bio predviđen osobni bankrot – istaknuo je Dika.

I Zoran Bohaček iz Hrvatske udruge banaka upozorava da osobni bankrot nije i ne može biti spas za one koji ne otplaćuju svoje dugove. Riječ je o privremenom rješenju s prilično ozbiljnim posljedicama za dužnike. Nakon proglašenja osobnog bankrota, dužnike se isključuju na dulji rok iz svih financijskih tokova, što se razlikuje od zemlje do zemlje. Zanimljivo je da i Bohaček kao i Kunst spominje komisije koje u Francuskoj nekim postupkom pomirbe vjerovnika i dužnika nastoje pronaći rješenje da se dug reprogramira da bi se stvorile mogućnosti za njegovu otplatu, ali ne i oprost dijela duga.

Nakon upozorenja na brojne dvojbe o uvodenju osobnog bankrota, Boris Kunst kaže da ne bi trebalo jednostrano gledati postojeće modele u svijetu.

U svijetu ima i zahvalnih modela osobnog bankrota. U Hrvatskoj bi trebalo osmisлiti svojevrstan ‘gemiš’ model primjeren našim prilikama. U nekim zemljama postoje komisije koje pokušavaju na prijateljski način riješiti probleme prezaduženih građana; one su svojevrsna međupostaja između sudova i vjerovnika na putu naplate dospjelih neplaćenih tražbina. Te komisije predlažu rješenja, primjerice odgodu otplate dok se prezaduženi građanin ne osposobi za nju, smanjenje možda previsoke kamate, povećanje broja rata, odnosno produljenje roka otplate i sl.

Osobni bankrot ne treba promatrati isključivo tako da u tom slučaju vjerovnik ‘sjeda’ na cjelokupnu imovinu dužnika, da dužnik dobiva skrbnika i slično, nego i kao pomoć dužnicima pri otplati njihovih dugova. Nije dobro doslovno preslikati modele osobnog bankrota iz razvijenih zemalja, u kojima ljudi kredite dižu iz drugih pobuda, a ne da bi preživjeli, kao kod nas – naglasio je Kunst.

Zanimljivo je da je još u veljači 2001. Udruga radničkih sindikata predlagala donošenje zakona kojim bi se u praksu uvela mogućnost da i privatna osoba objavi stečaj, prema uzoru na praksu koja postoji u mnogim europskim državama i u SAD-u. Konkretni prijedlog zakona ni tada, kao ni danas, Udruga radničkih sindikata nije imala.

Boris Kunst je nakon sastanka s Anom Lovrin prije nekoliko dana izjavio da je ministrica pravosuda načelno podržala zahtjeve URS-a i da je dogovorena izmjena sadašnjeg Ovršnog zakona. Zaključeno je da se osnuje zajedničko tijelo Ministarstva pravosuda, URS-a i poslodavaca koje bi pokušalo pronaći rješenja za brojne individualne slučajeve radnika koji su se obratili za pomoć sindikatima nakon zapljenjene njihove cjelokupne novčane imovine s tekućih bankovnih računa. Dogovoreno je da će se pokušati pronaći i rješenje koje ne bi bilo klasični model osobnog bankrota, ali bi pomoglo u rješavanju problema prezaduženih građana. Ministrica je upozorila i na dvojbe koje prouzrokuje mogućnost uklanjanja odredbe članka 178. Ovršnog zakona o mogućnosti da se korisnik kredita suglasni sa zapljenom cjelokupne novčane imovine s njegovih bankovnih računa.

Od osobnog bankrota u Hrvatskoj ne treba previše očekivati. Ako jedanput napokon i bude propisan, primjenjivat će se najvjerojatnije kao i dosad stečajevi poduzeća, neučinkovito do te mjere da ni vjerovnici neće biti zainteresirani za njegovo pokretanje. A dužnici koji ne mogu otplaćivati svoje dugove i dalje će na razne načine ostajati bez imovine, ne samo novčane nego i bez stanova i kuća, slično kao i svagdje u svijetu.