Home / Tvrtke i tržišta / Ekonomalije

Ekonomalije

Hrvatskim tržištem kapitala zavladala je mahnitost.

Još malo pa će i vijest da je Uprava Vira ugovorila prodaju 150 kg šećera prodavaonici u četvrti biti povod za skok cijene dionice.

Nedugo nakon što se 1929. dogodio slom Njusorške burze, na Wall Streetu se okupila gomila ljudi. Svi su gledali prema krovu jedne od zgrada na kojem je stajao čovjek; svi su čekali da se baci na pločnik. Bili su to dani kad su mnogi propali ulagači, oni koji su predugo špekulirali i kojima su u ruci ostali svežnjevi preko noći obezvrijedjenih dionica, počinili samoubojstvo. Na razočaranje rulje, čovjek s krova nije imao veze sa slomom američkoga tržišta kapitala – samo je popravljao rasklimane crjepe…

Te epizode koju je u svojoj davno objavljenoj knjizi ‘Doba neizvjesnosti’ opisao John Kenneth Galbraith, sjetio sam se ovih dana čitajući izvještaje sa Zagrebačke burze. U tri su mjeseca cijene dionica u prošlom porasle nevjerovatnih 44 posto, a burzovni indeks CROBEX svaki dan ruši rekord! Analitičari upozoravaju ulagače da za takav rast nema temelja u poslovanju tvrtki čije dionice kotiraju na burzi, ali ulagači, opijeni mogućnošću brze zarade, ne slušaju.

Brokeri se već žale da ih investitori zasipaju gomilom novca i da inzistiraju na kupnji dionica. Koliko su kočnice popustile, pokazuje i vijest da su ulaganja u rizične dionice fondeva premašila iznos stavljen u manje rizične mješovite fondeva.

Hrvatskim tržištem kapitala zavladalo je ludilo. Kako je jedno od obilježja burze da oslikava cjelokupno stanje u nacionalnoj ekonomiji, moglo bi se reći da je ovo u Hrvatskoj kao cjelina doba mahnitosti. Svi racionalički pokazatelji upućuju na to da vrijeme procvata ne može dugo trajati. S druge strane, racionalan se stalno pobija. Slom ili, kao što se to pristojno kaže, ‘korekcija’, može se dogoditi sutra, ali i za nekoliko godina. To je stanje koje stvara inflaciju špekulanata, ali i budućih velikih gubitnika.

Koliko god čovjek osjećao potrebu upozoriti na opasnosti, sve je nesigurniji. Jer što ako vrijeme obilja potraje? Zašto ljudima kvariti veselje?

Investitori očajnički traže vijesti za svoj optimizam. Tako je glasina kako virovitička Tvornica šećera Viro priprema ponudu za preuzimanje Vupika bila dovoljna da joj dionica odleti nebu pod oblake. Pokazalo se da Viro ponudu nije ni predao, ali cijena dionice nije se vratila na prethodnu razinu. Još malo pa će i vijest da je Uprava Vira ugovorila prodaju 150 kilograma šećera novootvorenog dućančića u četvrti biti povod za navalu kupaca dionica.

Ne ljudje se samo na burzi. Horde potrošača pustoši šoping-centre i butike. Cijene nekretina lete u nebo. Na sajmu jahti u Splitu prodaja ide ‘k’o luda’, a došlo je vrijeme kad se zbog velike potražnje u Zagrebu otvara sajam Lexusovih automobila. Turističke agencije zatrpale su putnicima koji troše na daleka putovanja. Na pekarnicama i kafićima sve su češće oglasi kojima se (neuspješno) traže prodavači i konobari. Korumpirani državni činovnici čitaju o velikim dobitima tvrtki u 2006. pa dižu cijenu za koju su voljni nešto odraditi…

Čak i oni s dna ‘hranidbenog lanca’, osiromašeni sloj koji obilazi kontejnere tražeći u njima odbačenu plastičnu ambalažu od pića, uspijevaju s prepunim odlagališta prikupiti velike količine 0,50 lipa vrijednih boca sokova, vina i svega što bogatiji sloj nemilice troši.

Uлагаči i potrošači uvjereni su da će im sadašnji prihodi i krediti biti na raspolaganju beskonačno dugo. Kupci Ininih dionica računaju da će za godinu dana doista moći dobiti dvostruko više nego što su uložili i prema tome određuju današnju potrošnju. Uopće ne razmatraju mogućnost da se tržište uruši.

Volio bih vjerovati da je premijer Ivo Sanader, svjestan opasnosti urušavanja tržišta, imenovao radnu skupinu koja u velikoj tajnosti priprema scenarij za slučaj krize. Iskustvo, međutim, uči da se o tome na Markovu trgu i ne razmišlja i da će sluđeni ulagači biti prepušteni sami sebi, što vjerovatno i zaslužuju, ali kako bi posljedice mogle biti dramatične – ne treba se s time igrati.

Najbolje bi mogli proći oni koji si unaprijed odrede granicu zarade koju žele ostvariti i kad cijena dionice dostigne tu razinu, bez žaljenja pokupe novac s ‘kartaškog stola’, pretvore ga u devize i pričekaju slom tržišta nekretina, nakon čega bi mogli jeftino kupiti stanove, kuće i ‘placeve’. Kako u ljudi nema logike, možda je ovaj savjet posve pogrešan. Ali, ako ništa drugo, kolumnist si je osigurao alibi: ‘Rekao sam vam, zašto niste slušali…’

Ovih dana čak i skupljačima plastičnih boca lako doći do zarade kopanjem po prepunim kontejnerima.

Ne ljudje se samo na burzi. Horde potrošača pustoši šoping-centre; jahte se prodaju ‘k’o lude’; otvara se salon Lexusovih automobila; cijene nekretina i dalje rastu; iznosi potrebni za korupciju sve su veći…