Prošlo je već dosta vremena otkad smo posljednji put gledali svemirsku napeticu u raskošnoj produkciji. I ovaj put, kao što je bio slučaj i prije, svemirski žanr, inače zahvalan, dao je vrlo dobar rezultat, i nastavio uglavnom pozitivnu tradiciju u dugovječnoj liniji crnog ništavila na velikom platnu. Danny Boyle poznat je kao zločesti dečko europske kinematografije, nekonvencionalnog i uzbudljivog stila, čovjek odgovoran za Trainspotting, Žal, Sasvim malo ubojstvo itd. Njegov je opus zasad relativno malen ali raznolik, žanrovski i redateljski, a Sunshine ga još proširuje. Već nakon nekoliko prvih minuta uočljiva je sličnost u atmosferi s Kubrickovom Odisejom. Dojam posvećen je osamljenosti i izoliranosti u nepreglednom mraku i tišini svemira, u kojemu vam društvo pravi kompjutor ugodna glasa i inteligencije iznad one većine ljudi. No nije to nekakva slabša kopija spomenute antologije, nego samo zgodna podudarnost.
Film je mješavina svemirskog trilera i drame (nešto poput Aliena vs. Odiseje), uglavnom vrlo dobro i sigurno režirani, s ponekim nedostatkom. Boyle najbolje uspijeva u stvaranju iznimno napetih atmosfera u kojoj polako ali sigurno nestaju zazori i pravila ponašanja temeljna za ljudsko društvo u normalnim okolnostima, i gdje se otvara prostor za pojedinačna ljudila. Ipak, upravo zato što je disperziran na velika pitanja ljudske rase i obični triler, čini se da su to vrata koja je redatelj tek odskrnuo. Iako u najvećem djelu posjeduje solidan fokus, film na trenutke bježi i načinje nekoliko tema, ali ih ne vodi do krajnjih konzekvencija.
