Djelovanje hrvatske diplomacije svodi se na to da nam diplomati prenose što bi o nekom potezu mogle misliti svjetske institucije.
I Goran Svilanović i Ivan Šimonović imaju bogato diplomatsko iskustvo. Goran je bio jedan od voda mlade srpske ‘gerile’ koja je rušila i, uz pomoć izvana, srušila Slobodana Miloševića, a zatim prvi ministar vanjskih poslova u postmišošćevskoj Srbiji. On, dakako, zna da je posao diplomata za stupanje interesa vlastite države, a ne prepričavanje s kim se susreo i tko ga je potapšao po ramen. I nakon što je otkriveno da je upravo on napravio ‘deal’ s Carlom del Ponte o zatamnjenju dijelova transkripata koji govore o odgovornosti Srbije i JNA za ratove i zločine u Hrvatskoj i BiH, poručio je kratko kako vjeruje da je tako zaštitio interes svoje države.
Ivan je u diplomaciju formalno ušao nešto prije Gorana, još ranih devedesetih postao je pomoćnik ministra vanjskih poslova, bio je hrvatski veleposlanik pri UN-u u New Yorku, uvijek aktivan u odnosu s haaškim sudovima. Upravo u vrijeme njegova mandata na britansku je inicijativu Vijeće sigurnosti uvrstilo generala Gotovinu u svoju rezoluciju uz bok Karadžiću i Mladiću, Oljumu uz bok Srebrenici. No protumačeno nam je da to nije važno, da nije riječ o izjednačavanju krivnje, nego o logičnoj reakciji Vijeća sigurnosti. A i nije se hrvatska diplomacija tada bavila obranom svoje oslobodilačke operacije. Cilj je bio svjetski: da Hrvatska postane nestalna članica Vijeća sigurnosti. A to je nešto slično operaciji lobiranja za dobivanje Eura 2012. i uz to potpuno beskorisno, u hrvatskom položaju čak politički neugodno. No bila bi to čast.
Nakon što je Goran objasnio da je ‘dealom’ s Del Ponte zaštitio interese svoje države, Ivan je hrvatskoj javnosti protumačio što o tome može misliti Vijeće sigurnosti: ono gubi interes za ICTY. Pa je, eto, pitanje isplati li se uopće pokretati pitanje neprincipijelno sklopljenih ‘dealova’ glavne tužiteljice. Dok Goran štiti interese svoje države, čak i kad je riječ o moralno vrlo problematičnom prikrivanju odgovornosti za ratne zločine, Ivan u ulozi neformalnoga glasnogovornika Vijeća sigurnosti tumači svojoj državi što bi ono moglo misliti ako Hrvatska pokrene to pitanje. Dakako, razlike između Gorana i Ivana samo su metafora razlika između dvaju mentaliteta i dviju diplomacija. Srpska diplomacija, oličena u Goranu, ima dugu tradiciju i služi tome da bi u međunarodnoj političkoj areni ‘istrgovala’ za Srbiju što povoljnije pogodbe, što je, uostalom, klasična uloga svake diplomacije.
Hrvatska diplomacija, oličena u Ivanu, njeguje ipak tradicionalno podanički mentalitet i služi tome da bi o državnom trošku politički izabranici pohodili središta svjetske i međunarodne politike, a zatim nas izvijestili čije sve brojeve mobitela imaju, tko ih je primio, tko pogladio, a tko im dao lijepo obećanje. Pritom se osobito i uglavnom bezuspješno trude isposlovati neku dobro plaćenu međunarodnu funkciju za sebe. Tako mi, porezni obveznici, svojim novcem plaćamo neformalne glasnogovornike tuđih interesa koji nas uvjeravaju da postoje nepodijeljena podrška ulasku Hrvatske u EU, da Haaški sud individualizira krivnju i da su baš dobro učinili što su haaškim tužiteljima dali čak i više nego što su tražili, kako je baš dobro da je sâm premijer Sanader napamet potvrdio autentičnost Brijunskoga transkripta ne konzultirajući se čak ni sa sudionicima tog sastanka koji imaju niz argumenata da je riječ o falsifikatu. Dok Goran u ‘dealu’ s tužiteljicom prikriva za Srbiju kompromitirajući original, Ivo u ‘dealu’ s tužiteljicom napamet autentičira vjerojatni falsifikat, ne bi li joj olakšao posao kriminalizacije hrvatske oslobodilačke operacije. Goran zauzvrat dobiva prešutno priznanje za vješto obavljen posao, Ivo javni podsmijeh Carlina savjetnika.