Home / Tvrtke i tržišta / Nezakonit ugovor može se poništiti i nakon sto godina

Nezakonit ugovor može se poništiti i nakon sto godina

Ako direktor vrlo povoljno kupuje stan od svoje zaposlenice ili liječnik od pacijenta, a političar na vlasti praktično od bilo koga, zakonski se to smatra zelenaškim i ništetnim ugovorom. No, zelenaški ugovor je ograničen rokom, pa ga to čini sličnim ugovorima koji se pobijaju.

Nedavno je pred jednim hrvatskim sudom prvog stupnja donesena odluka kojom je odbijen zahtjev za pobjanje (poništenje) ugovora o prodaji zemljišta u građevnom području. Konkretno, zemljište se nudilo na prodaju dosta jeftino, s opisom gdje se nalazi i tvrdnjom da je u građevnom području. Kupac je žureći iskoristiti prigodu sklopio ugovor, platio cijenu i uknjižio se, sve u rekorđnom roku. Kada se obratio radi izdavanja građevne dozvole, saznao je da je točno da je to građevno područje, ali dio građevnog područja na kojemu je dopuštena gradnja obiteljske, stambene ili poslovne zgrade, što konkretno ništa nije ni tvrdio.

Takvi i slični slučajevi u praksi su vrlo česti, a pri tome mnogi ne znaju što se točno krije iza pravnih instituta ništavnih ili pobojnih ugovora i kako se njima služiti. Naime, riječ je o dva pravna pojma, dva pravna instituta koja su samo pravno slična, a stvarno vrlo različita, pri čemu negdje između njih postoji i treća grupa, a to su zelenaški pravni poslovi. Država ima daleko veći interes kod ništavnih pravnih poslova, pa zato potpuno drukčije, odnosno strože nego kod pobojnih ugovora, propisuje rokove za pokretanje postupka, osobe koje na to imaju pravo, vodi li sud računa o toj nezakonitosti po službenoj dužnosti ili ne, pa i slučajeve same ništavnosti i pobojnosti. Zapravo, baš na tim pitanjima se i vidi je li nešto ništeto ili pobojno.

Kod ništavnosti (koja se još naziva prema uzoru na rimsko pravo apsolutna ništetnost) nema nikakvih rokova, što znači da se s tužbom ne može zakasniti. Dakle, čak i u slučaju tužbe nakon, primjerice, 100 godina ona će biti pravodobna. Naravno, to ne znači i da će biti usvojena, a protek vremena svakako otežava postupak dokazivanja.

Kod pobojnosti ili pobjanja ugovora postoje subjektivni i objektivni rokovi. Tako onaj tko želi pobiti neki ugovor mora pokrenuti tužbu najkasnije godinu dana od saznanja za razlog pobojnosti (subjektivni rok), ali ta godina mora biti unutar tri godine koje se računaju od datuma sklapanja ugovora (objektivni rok).

Ugovor se može pobijati ako ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, ako je pri njegovu sklapanju bilo ‘mana volje’, a naravno i uvijek kad to zakonodavac posebno dodatno propiše. Mana volje je, primjerice, zabluda, dakle kriva predodžba o nečemu – ugovaratelj je smatrao da je automobil novijeg tipa, a stvarno je riječ o starom tipu sa svježom i kvalitetnom bojom, mislio je da je nešto unikat, a riječ je o seriji i slično.

Za razliku do zablude, prijevara je kada druga strana navede na zabludu ili u zabludi održava. Primjerice, druga strana zna, ali ni na koji način ne upozori na činjenicu da nešto nije unikat ili uvjerava u to da je riječ o unikatu.

To znači da se može dogoditi da nekome produ te tri godine, a da nije ni znao da je bio u zabludi ili da je bio prevaren i slično, što znači da je zakasnio s tužbom. Zakonodavac, naime, smatra da ti slučajevi nezakonitosti nisu toliko opasni za državu i sustav u cjelini, pa se strogim i kratkim rokom potiče svakoga tko je u takvoj situaciji da se ponaša na način koji jamči da će unutar roka, ako je bilo razloga, za pobojnost i saznati.

Kod ništetnosti nema nikakvih ograničenja, što znači da tužitelj može biti bilo tko, jer podnošenjem tužbe praktično radi u korist države. Zakonodavac propisuje da tužitelj može biti svaka zainteresirana osoba, što je bitno lakše ispuniti nego da je potreban npr. pravni interes.

Kod pobojnosti je krug ovlaštenih osoba jako sužen. To pravo pripada samo onoj ugovornoj strani u čiju korist je pobojnost ustanovljena, dakle npr. ona koja je prevarena, koja je bila u zabludi, koja je bila prisiljena. Naravno, ako je ta osoba umrla, a rokovi još teku, to pravo pripada i nasljednicima te osobe.

U slučajevima ništetnosti sud prema službenoj dužnosti, dakle i bez ikakve intervencije bilo koje strane, mora reagirati, odnosno ne smije se ponašati kao da ništetnosti nema. No, budući da sud postupa prema tužbi koju netko prethodno mora podnijeti, očito je da sud i unatoč toj obvezi prema službenoj dužnosti ne može u punoj mjeri primijeniti tu svoju obvezu. Konkretno, svi suci nekog suda mogu znati da je sklopljen neki ništetan ugovor, ali unatoč tome ne mogu učiniti baš ništa po tom pitanju, moraju čekati postupak, točnije da ga netko pokrene i da u tom postupku prema službenoj dužnosti utvrde ništetnost ugovora.

U slučajevima pobojnosti nema vođenja računa prema službenoj dužnosti, nego sud reagira ne samo u postupku koji je pokrenut nego i samo ako unutar tog postupka dođe do prigovora da je ugovor pobojan. Ako toga prigovora nema, sud mora postupati kao da je sve u redu, makar očito nije u redu. Time se želi naglasiti da je riječ prije svega o interesu ugovornih strana, a ne o interesu države.

Ako se utvrdi da je neki ugovor ništetan, tada se smatra kao da nije ni sklopljen i sve se mora vratiti u vrijeme prije sklapanja takvoga ništetnog ugovora. Ako vraćanje nečega nije moguće, primjerice jer je uništeno, potrošeno i slično, tada se vraća u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudskih odluka, a ona strana koja je kriva za ništetnost odgovara drugoj je dužna i naknadu štete. Ista pravila vrijede i za slučaj pobojnosti.

Može se dogoditi da je nekim problemom opterećena samo pojedina ugovorna odredba, ali ne i sve. Česti su, primjerice, slučajevi previsokih kamata, a ostalo je u redu. Zakonodavac dopušta da ugovor ostane na snazi čak i ako je neka pojedina odredba ništetna ako nije uvjet ugovora, odnosno odlučujuća za taj ugovor, a nameće opstanak ugovora ako je ništetnost baš propisana da bi se ugovori oslobodili tih nezakonitih dijelova, što je često kod previsokih kamata.

Zakon je svrstao zelenaške ugovore unutar ništetnih ugovora, a definira ih kao ugovore kod kojih je ostvarena nesrazmjerna korist kao posljedica odnosa ovisnosti, lakomislenosti, nedovoljnog iskustva i sl. Primjer bi bio kada direktor vrlo povoljno kupuje stan kod svoje zaposlenice, kada to radi liječnik od pacijenta, profesor od studenta, a političar na vlasti praktično od bilo koga. Iako je svrstan pod ništetne ugovore, za razliku od njih, zelenaški ugovor je ograničen rokom, pa ga to čini sličnim pobojnim ugovorima.

Pravni instrumentarij je, kako se vidi, jako širok. U praksi su vrlo česti sporovi zbog navodne pobojnosti ili ništetnosti nekog ugovora. No, nekada se stvarno o tome i radi, a nekada se radi i o tvrdnji sračunatoj samo na odgovlačenje nekog postupka, dakle zlorabi koju je teško, čak i nemoguće dokazati. Koliko pravosuđe bude bolje funkcioniralo, toliko će i zloraba biti manje, odnosno bit će ih uvijek upravo proporcionalno njihovoj isplativosti.

Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, uz mogućnost da posebnim propisom bude nešto drugo propisano. To je jako široka definicija koja može obuhvatiti jako mnogo različitih situacija.

Moral društva je promjenjiva kategorija, dok su i Ustav i zakoni nešto što postoji konkretno, što je dostupno u pisanim obliku i što bi trebalo biti toliko jasno formulisano da otkloni većinu dvojbi. Primjer za drukčiju sankciju je baš prijevara koju je zakonodavac vrstao u slučaju pobojnosti i time isključio iz popisa mogućih ništetnosti.

Inače, lista onoga čime se krši prisilni propis je ogromna, od previške kamate, preko trgovine zabranjenim predmetima (od narkotika pa do oružja i lijekova za neovlaštene) do kršenja propisa o obveznoj formi ugovora i drugoga.