Godine 33. nove ere glavni su svjetski protagonisti bila dvojica muškaraca, Rimljani i Židov. Ta je godina za cara Tiberija bila posljednje poglavlje njegova principata u kojoj je pokušavao izbrisati sve zlo koje je za sobom ostavio svrgnuti namjesnik Sejan, istodobno još držeći konce složene administracije Carstva.
Drugog čovjeka toga vremena, rabina Ješua, dao je ubiti jedan od Tiberijevih manjih upravitelja Poncije Pilat. Uvjerene da je za tri dana taj Ješua (grčka inačica – Isus) uskrsnuo, dalo je novi polet klonulim sljedbenicama, da bi se za samo nekoliko tjedana rodio novi, kršćanski pokret koji će zavladati Rimskim Carstvom i zauvijek promijeniti svijet.
Kao što je slučaj sa svim povijesnim epohama, mnogo je toga što je do nas došlo preživjelo slučajno, dok su neki ključevi za razumijevanje tog razdoblja za nas izgubljeni. Dokumente koji su preživjeli do danas Duriez doživljava kroz prizmu tog vremena i hvata bilo i struje njegovih nazora i gledišta u onoj mjeri u kojoj se daju rekonstruirati.
