Bilo je dogovoreno da ovoga tjedna Ekonomalije budu poslane iz Perua ili Bolivije i da budu posvećene usporedbi hrvatske i latinoameričkih ekonomija. I to u tjednu kad se u Čileu održavao veliki skup Svjetskoga ekonomskog foruma o prilikama i opasnostima za ekonomije zemalja toga kontinenta. Priča se činila dodatno zanimljivom jer se u Hrvatskoj od početka tranzicije upozoravalo na opasnost od ‘latinoamerikanizacije’.
Nažalost, vijest iz deset tisuća kilometara udaljene Hrvatske da je preminuo Ivica Račan, prvi nehadezeovski premijer samostalne Hrvatske, odgodila je priču iz Latinske Amerike za drugi broj (kad će iskustvo biti bogatije i za brazilski slučaj).
Premda je Ivica Račan prije svega bio političar, uloge koje je odigrao početkom devedesetih, kad je mirno predao vlast HDZ-u, i tijekom predsjedanja vladom od 2000. do 2004. daju za pravo analizirati ga i kao čimbenika na ekonomskom području.
Točan rezultat Račanova utjecaja na hrvatsku ekonomiju i biznis bio bi posljedica komplicirane jednadžbe. Na prvu loptu mnogi će reći da je propustio, u trenutku kad je kao vođa koalicije prekinuo HDZ-ovu vladavinu, raščistiti sve što se pogrešnoga nakupilo tijekom devedesetih. U jednadžbu, međutim, treba ubaciti i dio koji odgovara na pitanje koliko politička stabilnost koristi nacionalnoj ekonomiji i biznisu. Prva je asocijacija na Račana u ovom trenutku njegova želja da se izbjegnu politički i drugi sukobi u zemlji tijekom tranzicije. U tome je uspio. I ranih 90-ih i tijekom premijerovanja kad se nije dao isprovocirati, primjerice, ‘skupljačima kestenja’, koji su željeli sukob u vrijeme kad je Haag pokucao na vrata generala Bobetka. Poduzetnici i menadžeri ostali su tako poštedeni kvarenja poslovne klime zbog političkih sukoba.
Naravno, takva politika neulaganja u raščišćavanje pretvorbenoga kriminala te nastavak makroekonomskih politika koju su tvrdoglavio prije vodile HDZ-ovske vlade donio je i dugoročnu štetu nacionalnoj ekonomiji. Što je na ekonomskoj vragi teže, pokazat će sljedeće godine, ali i predstojeći izbori.
Ivica Račan, kad je o konkretnim ekonomskim potezima riječ, ostat će zapamćen prema odluci da se krene u gradnju autoceste Zagreb-Split. U nekoliko je navrata pričao da je jedne noći presjekao dilemu i donio odluku ‘tešku’ nekoliko milijardi eura. Budući da nitko nije demantirao da je odluka na kraju bila njegova, to će ostati povijesna činjenica. Od svih 30 milijardi eura vanjskog duga što su ga ‘naštancale’ sve dosadašnje vlade, tri milijarde utrošene za autocestu danas su među onima za koje se zna što je dug potrošen. Ostalo je uglavnom otišlo u vjetar. Istodobno, kako to u ekonomiji biva, Račan je postao i ‘krivač’ za jačanje hrvatskoga građevinarstva i njegovog lobija. Kad su jednom kupili strojeve, građevinarši su počeli raditi pritisak za sve više građenja, čak i onoga što će sve stanovnike jednoga dana skupo stajati. Ivica Račan je tek potkraj mandata počeo osjećati, razumijevati ekonomiju. Kad je 2000. došao na vlast, pokazalo se da oporbeni stranke nisu imale konzistentan ekonomski program. Istina, gasila se vatra nelikvidnosti, pokušavalo se mnogo toga, ali tek kad je doveo Ljubu Jurčića, Račan je počeo shvaćati što se s ekonomskom politikom može raditi. Pokazivao je to i u vrijeme dok ga bolest još nije preuzela kako što je upravo Jurčića snažno zagovarao u stranci.
