Jednakost u onečišćivanju, nejednakost u zaradi

Republika Hrvatska potpisala je Protokol iz Kyota 11. ožujka 1999., ali Sabor ga je ratificirao tek prošli tjedan. Od studenoga prošle godine poznata je visina emisije stakleničkih plinova u baznoj godini za Hrvatsku i ona iznosi 34,62 milijuna tona CO₂ eq. Najviše je tome pridonio sektor energetike – u 2004. godini 74,9 posto, poljoprivreda 12,1, industrijski procesi 10,8 posto i gospodarenje otpadom 2,2 posto. U razdoblju od 2000. do 2004. emisija je rasla prema stopi od 3,7 posto – u energetici 3,8 posto.

Cilj ispunjenja obveze prema Protokolu iz Kyota jest zadržavanje porasta emisije stakleničkih plinova, tako da u razdoblju od 2008. do 2012. godine emisija bude barem pet posto niža od emisije bazne godine. U Hrvatskoj se u Strategiji i akcijskom planu za ublažavanje klimatskih promjena predlažu troškovno učinkovite mjere za smanjenje emisije ispod razine utvrđene Kyotskim protokolom. Te će se mjere najvećim dijelom provoditi u sektoru energetike primjenom obnovljivih izvora energije, uporabom goriva s manje ugljika, posebice prirodnog plina, uvođenjem mjera u industrijske procese, u gospodarenju otpadom te uporabom biodizela, bioetanola i ostalih biogoriva u transportu.

Mnogi izbjegavaju kritizirati Protokol kako ne bi dobili ‘pogrešnu’ podršku u onima koji općenito odbijaju bilo kakvu politiku zaštite okoliša. Kako su, dakle, problematične točke Protokola?

Ratifikacijom Protokola industrijalizirane zemlje obvezale su se do kraja 2012. smanjiti u prosjeku svoju emisiju stakleničkih plinova 5,2 posto u odnosu na onu iz 1990. godine. Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC) u kojem sudjeluju stručnjaci za klimu i znanstvenici iz cijelog svijeta, međutim, misli da je nužno smanjivanje od 60 posto do 2050. Ne dogodi li se prije 2012. ništa odlučujuće što nadilazi okvire Protokola, u cijelom svijetu imat će 50 posto veću emisiju stakleničkih plinova, a u industrijaliziranim zemljama 11 posto veću. Obveze predviđene Protokolom upućene su državama pa tako same države odlučuju o tome kako ih ispuniti.

Kao dodatak tome Protokol sadrži još tri tzv. fleksibilna instrumenta:

• Trgovanje pravima na emisiju plinova: svaka je zemlja ovlaštena prodati drugim zemljama pravo na emisiju ako odluči ne upotrijebiti ga. Ako, naprotiv, zemlja emitira više nego što joj je dopušteno, može kupiti pravo od nekoga tko emitira manje od dopuštene količine.

• Joint Implementation (JI) i Clean Development Mechanism (CDM): instrument JI omogućuje državama potpisnicama ili tvrtkama iz tih država da kupuju od ostalih država potpisnica bonove za emisiju kojima se može trgovati. Instrument CDM omogućava kupnju bonova u zamjenu za projekte u zemljama u razvoju koje nemaju nikakve obveze smanjivanja emisije.

Protokol iz Kyota dobiva pohvale nadasve zbog fleksibilnih instrumenata. U stvarnosti, upravo su oni srž problema. Umjesto da dovedu do rješenja u skladu s tržišnom ekonomijom, omogućuju globalnu birokratiziranu i nefleksibilnu kontrolu investicija. Umjesto da nude rješenja prema razumnoj cijeni, proizvest će veće troškove jer povećavaju broj gostiju koji sudjeluju na banketu energetskog sustava. Umjesto da olakšaju preusmjeravanje na obnovljive izvore energije, odsad se koriste kao oružje protiv političkih instrumenata koji su u nekim zemljama dopustili pad obnovljivih izvora energije. Ti instrumenti konsolidiraju strukture konvencionalne energetike industrije i omogućuju joj daljnju ekspanziju i prema zemljama u razvoju: na taj način koče globalnu orijentaciju na obnovljive izvore energije.

Trgovanje pravima na emisiju, koje je počelo 2005., u Njemačkoj obuhvaća 1.200 tvrtki s 1.849 pogona. Ured za trgovinu emisijama, koji je tek osnovan (već ima 120 suradnika), ustanovio je za razdoblje od tri godine certifikate za 495 milijuna tona CO₂ na godinu, koji će otpričiti vrijediti pet eura za tonu. Godišnja komercijalna vrijednost je oko 2,5 milijardi eura. Cijenu će uspostaviti tržište i bit će podložna većim ili manjim varijacijama. Nitko ne može reći koliko će tvrtki željeti investirati u vlastite mjere smanjivanja emisije, a koliko će ih radije kupiti prava na emisiju.

Ipak, izračuni CO₂ koji se odnose na pojedina postrojenja posebno su lukavi. Ne zrake cijelu istinu o emisijama jer i vađenje i transport fosilnih goriva proizvode CO₂. Ne uzme li se i to u obzir, svako mjerenje emisija koje se odnosi samo na pogon vodi u političku smicalicu. Uzmimo za primjer njemačku elektranu na ugljen koja smanjuje svoju emisiju CO₂ i za to dobiva kredit; pretpostavimo da danas kupuje ugljen od neke druge obližnje njemačke elektrane. Međutim, ako iduće godine bude kupovala ugljen u Australiji, bit će tu i emisije prilikom transporta, što znači veću emisiju CO₂.

Prema novom zakonu o trgovini emisijama u Njemačkoj je moguće voditi računa i o tom elementu. Postoji obvezno godišnje izvješće i, prema metodi GEMIS (Global Emission Model for Integrated Systems, ekološka baza podataka Instituta za primijenjenu ekologiju Ōko), odnosi se na cjelovit ciklus fosilnoga goriva čime se smanjuje bilanca CO₂. Ipak, podaci s time u.

Jednostavan odgovor na sve kritike upućene Protokolu iz Kyoto i svim njegovim instrumentima jest da se u budućim pregovorima mogu prevladati svi nedostaci, i to ne samo povećanjem obveza nakon 2012. nego i obuhvaćanjem svih država bez iznimke. Države bi prema tome dobile prava na emisiju stakleničkih plinova ovisno o broju stanovnika. Spremnost na suradnju postojat će samo ako dođe nacionalnih kvota ne uspostavi ekstremno različitu energetsku potrošnju između industrijaliziranih zemalja i zemalja u razvoju. ‘Kyoto II’ koji bi industrijaliziranim zemljama odobrio višestruka prava na emisiju bio bi ‘sporazum za dvije klase’. Zapravo bi trebalo sačuvati neko načelo jednakosti zbog kojega bi se strane trebale naći negdje na pola puta: znači da bi zemlje u razvoju morale dobiti mnogo više prava na emisiju od svoje stvarne emisije stakleničkih plinova, kao što je trenutačno slučaj s Rusijom.

Sigurno će biti projekata za obnovljive izvore energije koje će podržati ‘fleksibilni mehanizmi’. Svi će se razlozi za to svesti, međutim, na jedan jedini: ekonomsku prednost.