Iako se Dubravko Jelačić Bužimski pojavio na našoj literarnoj sceni još sedamdesetih godina 20. stoljeća, u sklopu generacije fantastičara, njegove priče i danas izazivaju pozornost i pokazuju da uzlet kratke priče posljednjih godina nije zasluža samo mlade generacije pisaca.
U njegovoj knjizi priča Plava krvna zrnca naći će se mnogo više zaigranosti, poezije, crnoga humora i komentara suvremenog svijeta negoli u mnogim proznim djelima novih pisaca koji velikim dijelom ‘troše’ žargon koji se pojavio u hrvatskoj prozi još sedamdesetih godina.
Bužimski doista ima široki raspon tema: od sentimentalnih (priča o meditacijama gradskoj čudaka Čovjek koji je volio Zagreb) do umjetničkih (u izvrsnoj priči Tohu i Bohu ironizira suvremenu umjetnost opisujući stražara koji je ubacivanjem smeća u vreću ni kriv ni dužan postao umjetnikom).
Neljudske aspekte suvremenih performansa pokazuju u priči Arbitar elegancije, u kojoj umjetnik na sceni pušta vlastitu krv.
