Dok Hrvatska ne zna čak ni novac iz pretpristupnih fondova uzeti, nitko ne može uvjeravati narod da će u EU svima biti bolje.
Kad bi se uistinu ostvarila višestruko uvjetovana najava iz rezolucije Europskog parlamenta da bi 2009. godine mogao dati pristanak za ulazak Hrvatske u EU, naš tadašnji voda mogao bi se naći u poziciji Jarryjevoga kralja Ubu. Morao bi mijenjati narod da bude po mjeri kralja. Jer narod je otkazao poslušnost: što naš Ubu i njegov dvor više približavaju Hrvatsku EU, to Hrvati više strahuju od tog ulaska. Je li razlog tom porastu skepticizma EU? Je li on posljedica lošeg naroda? Ili je skepticizam tek odgovor na način na koji nas vode i u EU naš Ubu i njegovi dvorani?
Je li EU prema Hrvatskoj nešto bitno drukčiji ili neprijateljskiji nego što je to bio 1991. ili 1993. ili 2003.? Apsolutno ne. Hrvatska nikad nije bila država koju bi politički nekonzistentna zajednica država kao što je EU unisono poželjela u svojoj ‘obitelji’. Stara Europa nije nikada u Hrvatskoj prepoznala državu od strateške važnosti poput baltičkih zemalja ili Bugarske i Rumunjske, Hrvatska nikad nije imala niti može imati važnost jedne Poljske. Na Hrvatskoj je zapravo politika EU, kao razultanta politika njenih najutjecajnijih država-članica, namirivala neke svoje balkanske pogodbe i rješavala neke svoje unutarnje prijepore poput onoga starog, ali uvijek prisutnog između njemačkoga i britansko-francuskog utjecaja na Balkanu.
Ne može se reći da narod to nije osjećao, koliko god ga naši kraljevi Ubuvi uvjeravali u suprotno. Ta neprekinuta igra ispunjavanja političkih uvjeta, nakon kojih slijede novi uvjeti naprosto je suviše prozirna da je čak i obični puk ne bi prepoznao. Ali podrška ulasku Hrvatske u EU je, unatoč tome, bila vrlo visoka, a povjerenje u EU veće nego u mnogim državama članicama. I to je bio odraz osnovnoga političkog opredjeljenja Hrvata – ulazak u EU jest cilj, jer i takav nesavršeni EU za Hrvatsku je zaštita od naleta balkanskih političkih virusa.
Karte su, dakle, za nas nezgodno posložene: Hrvatska je zainteresirana za ulazak u EU mnogo više nego što je za to zainteresiran EU. Dugoročno to znači da će Hrvatska sigurno jednoga dana postati članica, ali će tu ulaznicu racionalni EU, odnosno njegove članice, nastojati što više naplatiti zadovoljavanjem nekih svojih interesa. U takvim uvjetima iznimno je važno imati politički umješno i kompetentno državno vodstvo, koje će znati prepoznati i zaštiti nacionalni interes. A danas obični puk u Hrvatskoj osjeća da takvo vodstvo nemamo.
