Cjenkanje koje je moralo završiti dogovorom Bandića i Oppenheima

Popuštanje u odnosu na prvotne zahtjeve konzorcij Ingra-Trigranit stajat će više od milijun eura. No, to će i dalje biti velik posao i vrlo vjerojatno dovesti do rasta cijene dionice Ingre koja je posljednjih nakoliko dana u laganoj silaznoj putanji.

Izgleda da je etiketa krivca za sramotu koju bi Hrvatska podnijela u slučaju gubitka organizacije Svjetskoga rukometnog prvenstva bila prevelik teret za leda Milana Bandića i Igora Oppenheima. Iako do zaključenja ovog broja dogovor o gradnji Arenе Zagreb nije službeno potvrđen, jedna i druga strana pomirljivim su tonom zaključile da se dogovor može i mora postići, a Igor Oppenheim, predsjednik Uprave Ingre koji u pregovorima s Gradom Zagrebom nastupa kao predstavnik konzorcija Ingra-Trigranit, potvrdio je da je pronađeno ‘zadovoljavajuće rješenje’.

Prema tom dogovoru navodno će svatko graditi ono što je na njegovu zemljištu, što znači da bi privatni investitori gradili male rotove i prometnice na svom zemljištu na kojem će biti buduća rukometna dvorana i trgovački centar, a Grad veliki rotor izvan tog zemljišta. Infrastruktura kao takva bila je jedan od glavnih uvjeta privatnih investitora koji su u ranijim fazama tražili gradnju prometne infrastrukture do dvorane, od cestovne pa do tramvaja ili vlaka. Budući da su tvrdili kako bi im gradnja i upravljanje bili isplativi, mora im se osigurati dobra povezanost. Osim rotove i prometnice postojale su još tri problematične stavke zbog kojih je gradonačelnik Milan Bandić prošlog tjedna uzrujano i prilično oštro napao Ingru i Trigranit. Naime, Bandić je iz obvezujuće ponude kozorcija shvatio da za cijenu od 7,5 milijuna eura na godinu tijekom 28 godina dobiva Arenu u kompletu, odnosno da ima pravo korištenja i njezina nepoštovana dijela, koji će uključivati ugostiteljske objekte, trgovine itd. Iz upućenih izvora doznajemo kako je taj problem riješen uz obrazloženje da je nastala pogreška u prijevodu s engleskog i zbrka s riječima ‘zakupoprimac’ i ‘zakupodavac’. Prema tome, Grad će raspolagati sa svim sadržajima Arene, pa jedan od četiri problema koje su Bandić i dogradonačelnik Ivo Jelušić uzastopno ponavljali ističući da od svojih zahtjeva (a to je pristanak samo na cijenu najma) neće odstupiti niti milimetra, uopće nije ni postojao.

Sljedeći problem koji se odnosi na komunalnu infrastrukturu i naknadu za nju riješen je na način da su Ingra i Trigranit pristali na plaćanje komunalne naknade, dok bi Grad trebao preuzeti gradnju infrastrukture, barem izvan zemljišta koje je u vlasništvu privatnih investitora. Doduše, točni detalji o dogovoru u vezi s komunalnim pitanjima još nisu u potpunosti poznati. Promjena GUP-a, kao posljednji problem, ostavljena je za redovnu proceduru. Tako se barem u dijelu koji se tiče GUP-a može reći da je pobjedu odnio Grad Zagreb jer je tu mogućnost od starta odbacivao, dok je konzorcij, koji je promjenu GUP-a tražio kako bi za trgovački centar dobio dodatne kvadrate koje je izgubio zbog dvorane, definitivno uzmaknuo.

Zaplet je vjerojatno nastao iz vrlo jednostavne činjenice da je obvezujuća ponuda, koju su uz djelomične promjene bez problema prihvatili i Grad i Vlada, bila pisana na četiri stranice, a ugovor na 70 stranica, na kojima su privatni investitori detaljno naveli sve što traže, a čega gradonačelnik Bandić očito nije bio svjestan. Što se tiče JPP ugovora, koji obično ima više stotina stranica, on bi trebao sadržavati detaljan troškovnik za Arenu tijekom 28 godina, točno po stavkama plaćanja uz osiguranje da se u najmu ništa neće mijenjati.

Sudeći prema dostupnim informacijama o tome tko je i u čemu popustio čini se da su lošije prošli Ingra i Trigranit. Ipak, pitanje je u kojoj je mjeri stvarno tko popustio, a koliko je riječ o predstavi za javnost. Naravno, gradonačelniku Bandiću zasigurno je barem malo više stalo pred javnošću i građanima ostaviti dojam principijelnog i odlučnog branitelja građanskih interesa i novca.

Kad je riječ o realnoj financijskoj šteti, Oppenheim je potvrdio da će ih popuštanje u odnosu na prvotne zahtjeve stajati više od milijun eura, kao što se spekuliralo.

Ipak, i dalje je, smatra včina, riječ o visokoprofitabilnom poslu za Ingru i Trigranit i određeno popuštanje u uvjetima i nešto veće financijsko opterećenje ne bi konzorciju trebalo teško pasti jer je u dosadašnjim fazama prolazio povoljno. Naime, Trigranit je navodno zemljište u Laništu kupio po povoljnijoj cijeni, a projekt same dvorane također je ispio jeftiniji jer se umjesto na izradu originalnog projekta išlo na kupnju gotovog projekta rukometne dvorane u Krakovu od grčke tvrtke Dectahlon.

Osim toga, Ingra, kao investitor i izvođač radova, može osigurati povoljnu cijenu gradnje.

Konzorcij je, kao što je poznato, procjenu potrebne investicije od 80 milijuna eura radio na osnovi dvorane iz Krakova, a u ukupnoj investiciji sama gradnja dvorane stoji 67 milijuna eura, dok se ostatak odnosi na zemljište. Vlada i Grad Zagreb pristali su platiti ukupno 210 milijuna eura kroz razdoblje od 28 godina. Prvotna cijena najma bila je 7,2 milijuna eura, ali popela se na 7,5 milijuna eura u posljednjoj obvezujućoj ponudi koju su prihvatili Grad i Vlada, pod uvjetom da PDV na rate plaća konzorcij.

Što se tiče sinergije rukometne dvorane i šoping centra, zbog kojeg je, smatraju u Gradu, i došlo do većine nesporazuma i za njih neprihvatljivih uvjeta, smatra se da je procijenjena bez detaljnije analize. Navodno nije napravljeno istraživanje niti postoje brojke kojima bi se iskazala ta sinergija, odnosno pribjeglo se principu ‘dok su dečki na utakmicama, cure će biti u šopingu’ i vjeruje se da je to dobitna kombinacija. S druge strane, zajedničko parkiralište, primjerice, ima logike.

Kako god bilo, pritisci sa svih strana, pojačani gubitkom Europskog nogometnog prvenstva, urođili su plodom. Očekuje se da će pozitivan ishod i taj, uza sva popuštanja i dalje velik posao za Ingru dovesti do daljnje rasta cijene dijone koja je posljednjih nekoliko dana u laganoj silaznoj putanji.