Feljton

Interna komisija Svjetske banke početkom ovog tjedna zaključila je da je predsjednik Banke Paul Wolfowitz prekršio kadrovske propise kad je 2005. godine dogovorio promociju i povišicu za svoju ljubavnicu Shahu Rizu. Time je i formalno otpočeo proces koji će vjerojatno dovesti ili do Wolfowitzeve ostavke ili do njegove smjene.

I da ne postoji Shaha Ali Riza, intimna prijateljica predsjednika Svjetske banke zbog koje su se proteklih tjedana u washingtonskom sjedištu Svjetske banke uznemirili duhovi, Paul Wolfowitz ostao bi zapamćen kao šef institucije kojega su njegovi zaposleni najmanje voljeli. Budući da je tu, i da je bila, očito dobrovoljno, upetljana u nepotističku aferu koju multinacionalne institucije teško podnose – iako, kao što se pokazalo i u aferi ‘nafta za hranu’ koja je posljednjih godina mandata uzdrmalu ugled glavnog UN-ova tajnika Kofija Anana, ni u kojem slučaju nisu na njih imune – Shaha Ali Riza poslužila je kao dobar povod da se zatrese stolica Paula Wolfowitza.

Ukratko, Paul Wolfowitz, koji je u to vrijeme još bio pomoćnik američkog ministra obrane, navodno u želji da izbjege sukob interesa, dolazeći na čelo Svjetske banke iz nje je ‘izmiješto’ svoju dugogodišnju prijateljicu. Detalj koji je u tom trenutku, čini se, promaknuo etičkoj komisiji institucije, bila je povisica od 60 tisuća dolara koju je gospoda Shaha dobila u zamjenu za takvo ‘inkomodiranje’. U Hrvatskoj se to možda nekome i može učiniti egzotično, ali međunarodnoj zajednici i službenicima Banke u Washingtonu taj je događaj poslužio kao odličan detonator za pokušaj torpediranja predsjednika institucije, prvi takav događaj u njenoj povijesti.

Rođen je 1943. godine u dobrostojećoj profesorskoj obitelji u Ithaci, otac mu je predavao matematiku na sveučilištu Cornell, a Wolfowitz je od rane mladosti bio u bliskom dotičaju sa židovskom emigracijom u SAD-u. Njegov otac Jacob bio je izravni potomak prve generacije židovskih doseljenika iz Poljske, koja je u SAD stigla tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća i kasnije pripremila teren za veliki val usećanja onih koji su bježali od holokausta. Kad ga je otac kao dvadesetogodišnjaka poveo sa sobom u Izrael, gdje je godinu dana predavao matematiku studentima sveučilišta u Haif, bio je toliko fasciniran Izraelom da je i sam ostao tamo tijekom cijele očeve studijske godine. Tu vezu na kraju je zabetonirala njegova sestra kada je nekoliko godina kasnije odlučila napustiti SAD i zauvijek se nastaniti u Izraelu.

U doba rane mladosti Paul nije bio nimalo zainteresiran za politiku, a još manje vojsku. Svi su, zapravo, očekivali da će u akademskoj karijeri naslijediti oca. Na ime studija uspio se izvući od regrutacije u vrijeme rata u Vijetnamu, ali studiju se posvetio doista vrlo ozbiljno, doduše ne na Harvardu, kamo je želio otići, nego ‘kod kuće’ na Cornellu, gdje je uspio dobiti odličnu stipendiju. Prvi interes za politiku probudio je u njemu Allan Bloom, koji je u to vrijeme na Cornellu predavao filozofiju. Mladi Wolfowitz, na priličan užas svojeg oca, bio je općenito isprepletenošću politike i privatnog života te utjecajem političkih režima na formiranje ljudskih karaktera. Kada je 1965. godine završio studije na Cornellu s diplomom inženjera kemije i matematike, odlučio je napraviti sudbouni životni zaokret. Nakon kraćega radnog boravka u činovničkim redovima Američkog ureda za proračun, opet se okrenuo studiranju, ovaj put u Chicagu (opet nakon prvobitnog neuspjeha da se dočepa Harvarda), ali taj put bila je riječ o studiju političkih znanosti. U to vrijeme tamo su predavali Leo Strauss i Albert Wohlstetter. Pokazalo se da je Wohlstetter imao presudan utjecaj na Wolfowitza.

Wohlstetterova je teza bila da SAD mora zadržati svoju prevlast na globalnoj razini (u to se vrijeme još nije rabila riječ globalizacija), a da bi je održao mora raspolagati najnaprednijim i najmodernijim vrstama oružja. Wolfowitz se pokazao kao jedan od najboljih studenata, a za nagradu profesor ga je uključio u hladnoratovske lobističke igre u Washingtonu, poguravši ga da aktivno sudjeluje u radu lobističkog think-tanka koji je pritiskao Kongres da prihvati projekt proturaketnog štita iznad Amerike. Uspjeli su proći Senat, ali projekt se nije sviđao tadašnjem američkom predsjedniku Richardu Nixonu, koji je odlučio znatno ograničiti konstrukciju takvih sustava.

Wolfowitzev karakter, prilično u skladu s teorijama koje su ga u mladosti općinile, formirala su dva izrazito politički obojena razdoblja njegove mladosti – boravak s ocem u Izraelu i izravno sudjelovanje u Wohlstetterovu političkom aktivizmu u hladnoratovskom Washingtonu. Ubuduće se moglo događati svašta i put ga je doista odvodio na sasvim nepredviđene staze.

Ipak, baš taj Wolfowitz odlično se i vrlo brzo snašao u opasnom svijetu militarizirane Amerike nakon 11. rujna 2001. i baš je on, prema vlastitim, ali i kasnije i Bushovim tvrdnjama, bio vodeći kreator ideje o iračkom oružju za masovna uništenja i gorljivi pobornik američke okupacije Iraka.

• Znao sam da je priča o izuzetno opasnom oružju u rukama omraženog tiranina nešto što će većina lako progrutati – citirali su kasnije mediji njegovu izjavu, u doba kada su već svi znali da se u Iraku ništa slično neće pronaći.

Povijest je već pokazala da je bio i te kako u pravu – i Amerikanci, ali i ostatak zapadnog svijeta s nevjerojatnom je lakoćom progrutoa priču o do zabiju naoružanom Sadamu. Začudo, do danas je malo tko u medijima po-

divi položaje, ali Wolfowitz je ostao dosljedan svojim uvjerenjima i posve opsjednut snagom kojom politika upravlja i najmanjim detaljima ljudske svakodnevce.

Bilo je u njegovoj karijeri, međutim, i neočekivanih događaja. Zasad posljednja, završila je u trenutku (drugog) preuzimanja mjesta pomoćnika američkog ministra obrane, kamo je stigao ni ne sluteći što ga čeka u bliskoj budućnosti. Wolfowitz je, naime, u razdoblju od 1995. do 2001. godine bio čelnji čovjek Hasbro Inc.-a, korporacije poznate svima koji imaju male djevojčice u obitelji po kičastim, zaobljenim ponižima-igračkama pastelnih boja (My little pony) koji žive u raskošnim plastičnim dvorcima i posvuda su ukrašeni ružičastim srcima i baš ni u jednom detalju ne podsjećaju na agresivne militarističke igračke namijenjene ‘pravim’ dječacima.

Vezao njegovo dugotrajno poznanstvo s Lewisom Libbyjem Scooterom, čovjekom kojega je političke karijere stajala mutna priča koja se isplela oko novinarke New York Timesa Judith Miller i njene serije ekskluzivnih priča o iračkom oružju za masovno uništenje, ali i povezanosti s CIA-inom provaljenom agenticom Valerie Plame. Scooter i Wolfowitz postali su bliski tijekom dvogodišnjeg razdoblja 1970.-1972. kada je Wolfowitz predavao na Yaleu, dok je istovremeno tamo pripremao svoj doktorat. Libby mu je bio jedan od studenata, ali vrlo brzo su se prepoznali kao politički istomišljenici i gotovo odmah su počeli surađivati na zajedničkim projektima.

Jednako tako tiho do javnosti se tijekom prvih Wolfowitzevih mjeseci na čelu Svjetske banke stidljivo putem tiskanih medija provukla i prva naznaka korupcije u instituciji – nije li, naime, baš zbog njegova ranijeg života u korporacijskom carstvu igračaka jedna od prvih doznaka za popravak ratne štete u Iraku otišla američkoj korporaciji Toys are Us za popravak oštećenih skladišta za pohranu u Kini proizvedenih američkih dječjih igračaka? Mediji su tada bili izraženo blagonakloni prema svim financijskim putovima koji su vodili prema ‘tek oslobodjenom’ Iraku, neovisno tko je i u što ulagao.

Wolfowitzev politički život počeo je, naravno, znatno ranije no što se njegova karijera kratkotrajno zaustavila u svijetu igračaka gdje je, komentirali su kasnije, uoči njegova dolaska na čelo Svjetske banke bio zapravo tek slučajno zalutali, ali visoko pozicionirani gastarbajter.

Za razliku od njegova prethodnika na čelu institucije Jamesa Wolfensohna, koji je u Banku stigao s bogatim pedigreeom investicijskog bankara, ali i šefa vodećih američkih kulturnih institucija (vodio je newyorški Carnegie Hall i washingtonski Kennedy centar), Wolfowitz je za upravljač institucije koja se zamišlja kao generator globalnoga financijskog razvoja stigao kao iskusni političar i diplomat koji je služio u administracijama šestorice američkih predsjednika.

Političku karijeru započeo je još 1969. godine, duboko u razdoblju hladnog rata, a u njegovu menadžersko iskustvo ubraja se, između ostalog, i upravljanje Pentagonom, najvećom američkom državnom agencijom s oko 700.000 civilnih službenika i 1,3 milijuna onih u uniformi. Poznat je i u akademskim krugovima.

Potpuno iznerviran ‘čudovištem’ u koje su se pretvorili američki neokonzervativci koje je donedavno podržavao i koji su ga, štoviše, smatrali nekom vrstom svojega intelektualnog gurua, Francis Fukuyama izjasnio se u opsežnom članku objavljenom prije otprilike godinu dana u nedjeljnom magazinu New York Timesa da današnjoj američkoj vlasti oduzima pravo na korištenje neokonzervativnog imena, jer ono podrazumijeva dozu intelektualnog koja toj, posve bezidejnoj, grupi ljudi nedostaje. Fukuyama je u početku reagirao na jedan od nastupa lidera američkih neocona – Charlesa Krauthammera, ali naknadno se u više navrata vrlo oštro ogradio i od Paula Wolfowitza, kojega su analitičari američke političke garniture također svrstali među najutjecajnije neokonzervativce koji iz sjene upravljaju Bushovom politikom.

Za razliku od njega i njih, pisao je Fukuyama, pokojni predsjednik Ronald Reagan, kojega je u njegovo vrijeme grubo ismijavao američka intelektualna elita, može se smatrati neocom, jer je unatoč naokuplju političkom rječniku zastupao određene nove ideje i svjetonazore. Današnji neokonzervativci, pisao je Fukuyama, kao da su zaboravili da njihovo podrijetlo, za razliku od ‘klasičnih’ konzervativaca, dolazi s ljevice. Njihovi začetnici, grupa židovskih intelektualaca s City College of New York na prijelazu s tridesetih na četrdesete godine prošlog stoljeća, bili su zapravo općeniti trockizmom. Ali iako je sam Trocki bio komunist, njegovi su newyorski poklonici već dobro razumjeli ciničnu brutalnost Staljinova režima i američka je ljevica od svojeg početka bila antikomunistička, ali je, za razliku od tradicionalne američke desnice, imala osjećaj za socijalne i ekonomiske ciljeve komunizma. Tek kasnije, kada su shvatili da se stvarni socijalizam pretvorio u monstruoznou karikaturu s dotad nezamislivim posljedicama, počeli su skretati umjereno udesno i postali onim što se danas podrazumijeva pod imenom neokonzervativaca.

Teško je shvatljivo, pisao je Fukuyama odričući se kruga svojih nekadašnjih istomišljenika, da se grupa ljudi koju povezuje takvo intelektualno nasljeđe u jednom trenutku odlučila prikloniti tezi da korijeni terorizma leže u nedostatku demokracije na Srednjem istoku i da SAD ima dovoljno mudrosti i sposobnosti za brzo i bezbolno rješavanje tog problema. Sust s izazovima borbe protiv muslimanskog džihadista bit će ‘duga bitka u zoni sumraka’ čija bit nije vojna kampanja nego političko natjecanje u osvajanju srca i uma običnih muslimana bilo gdje na svijetu, zaključuje Fukuyama.