Priča o Beatrix Potter, jednoj od najpoznatijih dječjih spisateljica svih vremena, dražestan je film, ali ništa dalje od toga. Noonan očito nije imao pretjerane ambicije od filma napraviti ozbiljniju studiju vremena i ljudi, već se opredijelio za mješavinu prema načelu svega pomalo. To ujedno znači da film ne zna točno što bi sam sa sobom i poprilično vrlu između raspoloženja i naglasaka, od zaigranih prikaza osebujnoga, zatvorenog svijeta dotične gospođice, preko romanse s njenim izdavačem, male ekopriče i natruha njene nove ljubavi. Iz urbanog uplovljava u nježnu pastoralnu okolo-nakolovo… I sve je to nabacano u sat i pol, pa ispadao kao da je riječ o opsežnijoj najavi za englesku sapunicu.
Seciranje engleskog društva s kraja 19. i početka 20. stoljeća uvijek je zahvalna tema s kojom su napravljeni mnogi vrhunski filmovi, ali Noonana to baš ne zanima previše. Cijeli film djeluje nekako isprekidano i neujednačeno, kao da traži sam sebe i svoje težište, a na kraju svega ne uspijete mnogo niti saznati o očito zanimljivoj gospođici Potter, koja je bila malkice luckasta, malkice usamljena, malkice pritisnuta društvenim konvencijama i malkice talentirana, a danas bi sigurno završila na promatranju u nekom boljem sanatoriju jer naglas priča sa svojom slikovnicom.
Najbolji dojam ostavlja McGregor, koji je ostvario vrlo simpatičnu i neforsiranu ulogu. Trendu poružnjivanja glumaca još nije splasnula popularnost, iako je rad šminkera na Renee Zellweger bačen trud i vrijeme, s obzirom na to da joj u tom pogledu ne treba mnogo pomoći. Ah, to okruglo, punačko, teksaško lišće velike filmske dive… Zellweger ovdje uspješno pomiče granice method actinga, koncepta osmišljenog uglavnom da posluži kao nadomjestak kroničnom nedostatku osobne karizme i intrigantnosti. Američke glumice ispadaju prilično plitko kada glume fine engleske dame. Valjda je stvarno moraju glumiti.
