Nisu prepoznate prednosti korporativnih zaklada

Zakladnici smatraju da bi valjalo pokrenuti edukativne akcije u kojima bi se građani i tvrtke upoznali s idejom zakladništva. Takvu akciju, kao i inicijative za promjene zakona, trebala bi provoditi koordinacija zaklada, koja za sada ne postoji.

Positivne promjene koje su se dogodile u civilnom sektoru u posljednjih nekoliko godina kao da nisu znatnije zahvatile jedan njegov dio – zaklade. Posljednje istraživanje koje je prema narudžbi AED-a provedla agencija Puls pokazuje da zaklade imaju iste probleme koje su imale i prije šest-sedam godina kad je Centar za razvoj neprofitnih organizacija (CERANEO) proveo prva istraživanja o zakladima. Iako se u tom razdoblju povećao broj zaklada, nije se znatnije poboljšao njihov ukupni položaj, a ni onaj u sklopu neprofitnog sektora. Gotovo sve teškoće s kojima su se zaklade susrele, primjerice 2000. ili 2001., još su njihovi ključni problemi.

Probleme s kojima se zaklade suočavaju možemo podijeliti u dvije osnovne skupine: interne, dakle probleme samih zaklada i njihove unutarnje organizacije, i eksterne, one koji proizlaze iz okruženja. Od internih se problema prije svega ističe nedostatak sredstava za zapošljavanje profesionalaca, što dovodi do prevelike ovisnosti o volonterskom radu članova. Takav rad članova s jedne strane ima pozitivan učinak jer volonteri određene poslove obavljaju iz uvjerenja, pa su privrženi i požrtvovani pri njihovu obavljanju. S druge strane, ovisnost o volonterskom radu dovodi do nestabilnosti jer u određenim trenutcima zaklada ne može skupiti dovoljno volontera za obavljanje određenih poslova, a katkad volonterima nedostaje i specifično stručno znanje koje bi znatno olakšalo rad zaklade.

Međutim, najveći problem zaklada je finansijska nestabilnost. To bi trebala biti njihova osnovna prednost pred ostalim organizacijskim oblicima u neprofitnom sektoru. Naime, glavna ideja podrazumijeva da zaklada raspolaže određenom imovinom koja joj osigurava stalne financijske izvore za rad.

Prema provedenim istraživanjima čini se da većina zaklada u Hrvatskoj ne zadovoljava taj uvjet. Istraživanje koje je 2006. proveo CERANEO pokazuje da je osnivačka imovina 40-ak posto zaklada manja od 40.000 kuna, što je iznos koji zasigurno ne može jamčiti stabilne izvore financiranja. S druge strane, imovinu koja može osigurati relativno stabilne izvore financiranja preko prihoda od kamata i/ili rente ima tek 20-ak posto zaklada. Sve ostale prisiljene su pribavljati sredstva za svoj rad organizacijom različitih donatorskih akcija, prikupljanjem novca od svojih članova i drugih donatora. Posljedica nedostatka stabilnih izvora financiranja upravo je osjećaj zaklada da ne uspijevaju posve ispuniti svoju svrhu, odnosno organizirati i provesti veće projekte.

Stabilnije izvore financiranja imaju zaklade kojima su osnivači tvrtke i osnivačkim su se dokumentima obvezale na redovito odvajanje dodatnih sredstava za rad zaklade, kao što je to slučaj kod nedavno osnovane Zaklade Adrisa. S druge strane, manje zaklade koje se oslanjaju na donacije građana imaju najnestabilnije izvore financiranja, pogotovo stoga što često nemaju dovoljno kapaciteta i iskustva za organiziranje i provođenje akcija koje bi osigurale znanja sredstva. Fondacije koje su uspjele organizirati uspješne javne akcije, kao što to je slučaj sa Zakladom ‘Ana Rukavina’ i Zakladem za razmicanje u posljednje vrijeme, uspjevaju prikupiti znatan novac za svoj rad. Pružanje podrške manjim zakladama u smislu stručne pomoći u organizaciji takvih akcija uvelike bi moglo pridonijeti njihovu radu.

Dio problema s financiranjem zaklada proizlazi i iz eksternih problema s kojima se zaklade suočavaju. Prije svega se to odnosi na relevantnu zakonsku regulativu. Naime, prema ocjeni samih zakladnika najveća je prepreka financijskom jačanju zaklada porezno zakonodavstvo koje ne predviđa porezne olakšice donatorima.

Osim poreznih olakšica, ozbiljna je prepreka širenju broja zaklada i njihovu većem doniranju to što je javnost nedovoljno upoznata s njima. Zakladnici imaju osjećaj da javnost zaklade percipira kao ne-transparentne i da općenito nije dovoljno popularizirana filantropija, a posebice doniranje zaklada. Stoga smatraju da bi valjalo pokrenuti edukativne akcije u kojima bi se građani, ali i poduzeća, upoznali s idejom zakladništva i njihovim glavnim prednostima. Takvu akciju, kao i inicijative za promjene zakona, trebala bi provoditi koordinacija zaklada, koja sada ne postoji, premda zaklade prepoznaju potrebu za njezinim pokretanjem. Jedna od glavnih inicijativa koju bi takva koordinacija mogla pokrenuti trebala bi biti ona za izmjenu postojećega Zakona o zakladama.

Taj je zakon donesen 1995. godine, a u posljednjoj izmjeni 2001. nije znatnije poboljšan, osim što je omogućena registracija podružnica inozemnih zaklada u Hrvatskoj. Spomenuti zakon predstavnički zaklada navode kao jednu od najvećih prepreka masovnijem širenju zaklada u Hrvatskoj. Glavni je prigovor primarno usmjeren na složeni proces osnivanja zaklada. Također, predstavnici nekih zaklada smatraju da bi se mogla poboljšati zakonska regulativa.

Zakonska regulativa samo je jedan od razloga zbog kojih se relativno malo velikih hrvatskih poduzeća odlučuje na osnivanje vlastitih zaklada ili znatniju potporu postojećim zakladama. U spomenuto istraživanje koje je Puls proveo za AED, uz predstavnike zaklada bilo je uključeno i 10-ak velikih poduzeća u stranom vlasništvu čije središnjice imaju zaklade. Razgovori s njihovim predstavnicima pokazali su da gotovo nijedno od tih poduzeća nema namjera u skorijoj vrijeme osnovati vlastitu zakladu u Hrvatskoj, iako njihove matične kompanije u svojim zemljama imaju vlastite zaklade. Razlog su tome administrativne prepreke. Sve kompanije koje su sudjelovale u istraživanju smatraju da je riječ o relativno dugom procesu, koji ih demotivira da se odluče na osnivanje zaklada.

Međutim, administrativne prepreke nisu jedini razlog zbog kojeg se u tim tvrtkama ne razmišlja o zakladama kao modelu provođenja politike društveno odgovornog poslovanja. Jedan je od važnijih razloga i to da se tim tvrtkama ne prepoznaju prednosti zaklade.

Naime, brojni intervjuirani smatraju da se ciljevi kompanije u području društveno odgovornog poslovanja mogu efikasnije realizirati uobičajenim modelima djelovanja kao što su doniranje nevladinih organizacija i sponzoriranje različitih događanja i projekata. Osim toga, dio intervjuiranih kompanija smatra da nema dovoljno sredstava koje valja u jednoj godini uložiti u osnivanje zaklade, a i to doživljavaju kao svojevrsno sužavanje područja djelovanja. Naime, smatraju da uobičajenom podjelom donacija i sponzoriranjem mogu dosegnuti znatno širi krug potencijalnih korisnika. Međutim, možda najvažniji razlog zbog kojeg intervjuirane kompanije ne razmišljaju o osnivanju zaklada jest njihova neinformiranost o prednostima korporativnih zaklada, kao i načinu njihova rada.

Inzistiramo da naš rad bude javan; u Upravni odbor uključili smo novinare i svi radimo besplatno, objašnjava upraviteljica Zaklade Marija Rukavina.

O bitelj preminule novinarke Ane Rukavine, Hrvatska udruga leukemija i limfomi i redakcija Vjesnika potpisali su 28. studenoga 2006. zajedničku izjavu o osnivanju Humanitarne zaklade ‘Ana Rukavina’. Glavni su joj ciljevi proširivanje Registra dobrovoljnih davatelja koštane srži i osnutak Banke umbilikalnih (matičnih) stanica.

Iako je Zaklada nakon šestomjesečne borbe s državnom birokracijom tek nedavno dobila dozvolu za rad, iako nema službeni telefon jer u sobici od petnaestak četvornih metara koju dijeli s gomilom nabacanih papira koju im je ustupila Hrvatska udruga leukemija i limfomi nema priključka, ljudi okupljeni oko Zaklade u kratkom vremenu napravili vrlo mnogo.

Prve akcije dobrovoljnog darivanja krvi počeli smo 16. prosinca i do danas smo obišli više od 40 hrvatskih gradova, prikupili više od 20 tisuća uzoraka koštane srži koji uskoro odlaze tipizaciji, osnovali smo banku umbilikalnih (matičnih) stanica koje se nakon poroda priključuju iz krvi pupkovine, održali nekoliko koncerata – rekla nam je upraviteljica Zaklade Marija Rukavina.

Zaklada je postala brend koji svi prepoznaju. Najnoviji je primjer gesta obitelji preminulog Ivice Račana koja je građane koji su namjeravali kupiti vrijeme i cvijeće za posljednji ispračaj zamolila da ga uplate na račun Zaklade.

To što od početka inzistiramo da naš rad bude javan, što smo u Upravni odbor uključili novinare te, najvažnije, što svi radimo besplatno, ljudi su prepoznali kao pozitivno – kaže Marija Rukavina.

Prva uplata na Anin račun, dok je još bila živa, bila je vrijedna 50 kuna; uplatila ju je gospoda iz Vukovara. Od tada do danas najviše živimo od uplate običnih ljudi, koji uplaćuju koliko mogu. Pomažu nam i ljudi iz gospodarstva koji su također u svojoj obitelji imali sličnih problema s kojima se Ana susrela.

Udruga hrvatskih banaka odlučila je da će financirati nabavu opreme za banku matičnih stanica iz pupkovine vrijednu 3,4 milijuna kuna. Poziv za pomoć upućen je i na adresu 500 najuspješnijih tvrtki. Budući da Zaklada planira daljnje proširivanje Registra, za što je potrebno mnogo novca (primjerice, za tipizaciju jednog uzorka potrebno je oko tisuću kuna), a do kraja godine planira se prikupiti 40 tisuća uzoraka, gospoda Rukavina poziva sve građane da se uključe u rad Zaklade izravnim donacijama na žiroračun Privredne banke: 2340009-1110261855, nazovu broj 060 585 024, na jednoj od brojnih akcija koju organizira Zaklada kupe promotivni dar te, najvažnije, da daruju krv, jer darivanjem krvi danas možete spasiti život već sutra. Za budućnost najavljuje otvaranje podružnica diljem Hrvatske u koje će se oni koji žele, a upita ima iz svih hrvatskih gradova, moći uključiti svojim volontiranjem.