Prava manjinskih dioničara na godišnjim skupštinama

Najvažnije pravo malih dioničara jest pravo na obvezno sazivanje glavne skupštine. Poziv na nju s prijedlogom dnevnog reda mora se objaviti u javnim i službenim glasilima, kako bi mali dioničari imali vremena sastaviti i objaviti svoj protuprijedlog.

U sezoni sazivanja i održavanja godišnjih glavnih skupština dioničkih društava raste zanimanje za zaštitu prava dioničara koji su pri donošenju odluka ostali u manjini, odnosno prava manjinskih dioničara. Prema Zakonu o trgovačkim društvima prava manjinskih dioničara zakonski se štite, osobito ako je riječ o kvalificiranoj manjini dioničara, pojeđinca ili više dioničara s dioničama koje čine pet posto temeljnog kapitala ili i manje ako je tako određeno statutom d.d.

Odlukom Ustavnog suda 21. veljače ove godine prava manjinskih dioničara čiji je zbroj dioniča manji od pet posto temeljnog kapitala smanjena su do mjere nakon koje se može govoriti o njihovu praktičnom ukinuću. Prema toj odluci Ustavnog suda o primjeni ‘squeez-outa’ i u Hrvatskoj glavni dioničar (s najmanje 95 posto udjela u temeljnog kapitala) ima pravo od glavne skupštine zahtijevati da prisilno izvlasti manjinske dioničare i njihove dionice njemu prenese neovisno o tome žele li manjinski dioničari otići svoje dionice. Jedini je uvjet da glavni dioničar isplati u novcu manjinskim dioničarima ‘primjerenu naknadu’, pri čemu glavni dioničar sam određuje iznos te ‘primjerene naknade’.

Doda li se tome i stanje u sudstvu zbog kojega je znatno otežano i ostvarivanje ostalih zakonski zajamčenih prava manjinskih dioničara, slobodno se može reći da se u Hrvatskoj smanjuju prava manjinskih dioničara. Kako su manjinski dioničari u neravnoopravnom položaju u odnosu na većinske s obzirom na prava u odlučivanju koja se temelje na visini uloženog kapitala, u zaštiti zakonski zajamčenih prava manjinskih dioničara trebalo bi se primjenjivati načela pozitivne diskriminacije s obzirom na njihov neravnoopravni položaj.

Načelno se prava svih dioničara dijele na članska i imovinska. Članska su prava da se dioničara bira i da on sam bira organe dioničkog društva, odlučuje na skupštini itd. A imovinska su prava sudjelovanje u dobitku društva, obvezi naknadnih uplata, pravo na nove dionice ako se izdaju itd.

Zakonski zaštićeno pravo manjinskih dioničara pravo je da se na skupštinama d.d. suprotstavljaju prijedlozima uprave i nadzornog odbora, pravo na obavijesti o poslovima društva, prava vezana uz odlučivanje o imenovanju i opozivu članova nadzornog odbora, kao i prava u fazi osnivanja, statusnih promjena i likvidacije d.d.

Najvažnije pravo manjinskih dioničara je pravo na obvezno sazivanje glavne skupštine na zahtjev dioničara s najmanje pet posto udjela u temeljnom kapitalu. Spomenuti treba i pravo na objavljivanje poziva s prijedlogom dnevnog reda glavne skupštine u službenim i javnim glasilima, tako da dioničari imaju vremena sastaviti i objaviti svoj protuprijedlog dnevnog reda glavne skupštine.

Važno je i pravo (doduše svih, a ne samo manjinskih dioničara) da se odluke kojima se dioničarima stavlja dodatne obveze mogu donositi samo uz suglasnost svih dioničara na koje se to odnosi, a ne samo odlukom većine dioničara. Kod povezanih dioničkih društava svaki član društva ovlašten je postaviti zahtjev za naknadu štete u korist društva ili u vlastito ime, ovisno o tome je li riječ o ugovornoj ili stvarnoj povezanosti.

Pravo glavnog dioničara da nakon što stekne 95 posto dionica može prisilno izvlastiti preostale manjinske dioničare, načelo je američkog prava nametnuto europskim pravnim sustavima u posljednjih petnaestak godina. To je načelo u izravnoj suprotnosti s europskim pravnim sustavima, zbog čega je u većini europskih zemalja uvedeno u zakonodavstvo s poduljim razdobljima odgođene primjene radi prilagodbe ostalih ustavnih i zakonskih odredbi.

U Hrvatskoj, međutim, dosti…

Manjinski dioničari imaju udjel u temeljnom kapitalu manji od 50 posto. I, suprotno tome, većinski dioničari imaju udjel u temeljnom kapitalu veći od 50 posto. Tzv. kvalificirani manjinski dioničari moraju imati više od 5 posto udjela u temeljnom kapitalu (zakonom je moguće i manja kvalificirana manjina, ali pod određenim uvjetima i posebno određena statutom društva).

Da bi se izbjegle zloporabe prava manjinskih dioničara kojima bi jedan ili manji dio dioničara mogao otežati djelovanje društva na štetu ostalih, zaštita prava manjinskih dioničara ne pruža se doslovno svakom manjinskom dioničaru, nego samo kvalificiranom manjinskom dioničaru, a ako se manjinski dioničari udružuju, kvalificiranoj manjini.

Odluka Ustavnog suda bez ikakva roka odgode primjene. Ta je odluka, doduše, donesena uz izdvojena mišljenja čak dvojice sudaca, sutkinje Emilije Rajić i predsjednika Ustavnog suda Petra Klarića. U izdvojenom mišljenju ‘manjinski suc’ neslaganje s odlukom ‘većinskih sudaca’ potkrepljuju tvrdnjom da je uvođenjem primjene izvlaštenja u privatnom interesu povrijedena ustavna odredba (članka 49.) kojom se određuje da se ‘prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom’ (dakle, ni odlukom suda).

Prema odredbi članka 49. stavka 4. irelevantna je pravna narav prava koja se stječu ulaganjem kapitala, što će reći da ovdje doista nije bitno je li neko pravo iz dionice, uključivo i pravo na dionicu, pravo vlasništva ili koje drugo pravo. Bitno je jedino i isključivo da je riječ o pravima stečenim ulaganjem kapitala i jesu li umanjena nekom zakonskom odredbom. Da je u konkretnom slučaju riječ o pravima stečenim ulaganjem kapitala potvrđuje i navod u toč. 14. rješenja Ustavnog suda: ‘Stoga je jedino ispravno smatrati da je pravo koje slijedi iz svakogs pojedinačnoga dioničkog uloga, bilo ono upravljačko ili pak imovinsko pravo, zapravo pravo stečeno ulaganjem kapitala u smislu članka 49. stavka 4. Ustava’, naglašava se u izdvojenom mišljenju.

Na kraju izdvojenog mišljenja još se napominje i da pozivanje na odredbu članka 16. Ustava, kojom se dopušta ograničavanje sloboda i prava zajamčenih Ustavom putem zakona, nije relevantno u tom konkretnom slučaju. Naime, za razliku od svih ustavnih prava i sloboda koja se mogu ograničiti zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se, prema spomenutoj odredbi članka 49. stavak 4. Ustava, umanjiti ni zakonom ni bilo kojim drugim pravnim aktom.

‘Nijedan dioničar, glavni ili manjinski, nema pravo vlasništva nad svojom dionicom, koje bi pravo slijedom toga bilo zajamčeno i zaštićeno odredbama članka 48. Ustava’, naglašava se u odluci Ustavnog suda o pri-porno je da su legalni vlasnici dionica, osobito onih materijaliziranih na papiru ili u drugom mediju, vlasnici tih dionica sa svim vlasničkim i stvarno-pravnim pravima. No, ta je odluka Ustavnog suda dvojbeni i zbog toga što se njome omogućuje (glavnom dioničaru) izvlašćivanje (manjinskih dioničara), odnosno izvlašćivanje u privatnom interesu. A to je suprotno članku 50. Ustava, prema kojemu je izvlašćivanje dopušteno državi isključivo u javnom, a ne i u privatnom interesu.

Kad se već nije moglo izbjeći prihvaćanje nametnutog ‘squeeze-outa’, suprotnog temeljnim načelima hrvatskoga pravnog sustava, trebalo ga je uvesti u zakonodavstvo uz niz prilagodbi, odmjereno i postupno, a ne ishitrenom odlukom Ustavnog suda.

Užurbanim davanjem ustupaka međunarodnim korporacijama (u ovom slučaju Siemensu) i dovođenje u pitanje sigurnosti ulaganja obeshrabruje se ulagače, osobito male.