PROFILIRANJE KANDIDATA ZA PREMIJERA

Očito je da i Hrvatska čeka svog Sarkozyja. Sanader i Čačić to izvjesno nisu, Jurčić zasad nema političke preduvjeti da to postane.

Slogan je bio: Zajedno možemo sve! Francuska je iza njega prepoznala sadržaj. I glasovala. Sin imigranata, mađarskih Židova, Nicolas Sarkozy postao je predsjednik. Nije želio biti predsjednik, sâm je to rekao. On je morao biti predsjednik, povjerio je. Jer samo kao predsjednik može promijeniti Francusku, veliku europsku državu koja u posljednja dva desetljeća prolazi krizu političkog identiteta. To neobičajano samopouzdanje, ponekad percipirano kao bahatost, u skromnom je hrvatskom državnom iskustvu usporedivo još jedino s Tudmanovom predsjedničkom misijom. No, Tudman nije imao Sarkozyjevu suvremenost, a ni Francusku kao izbornu jedinicu. Sarkozy je izuzetno suvremen političar, iznimni poznavatelj zapadne demokratske političke tehnike, barem onoliko koliko su to i premijeri vodećih europskih država: Njemačke, Velike Britanije, Italije, Španjolske. No, ima i ono što oni nemaju – iskonsku političku životinju u sebi, koja je oblikovana kroz suvremenu birokratsku političku izobrazbu, ali pritom nije izgubila osnovne instinkte. Ima istinsku viziju nove Francuske, koju može ostvariti samo kao predsjednik.

Uloga francuskog predsjednika Republike umno-gome je usporediva s ulogom predsjednika vlade u većini europskih država, pa tako i u Hrvatskoj. U tamnoj podjeli uloga predsjednik je taj koji daje osnovni smjer državnoj politici, što kod nas čini premijer. U izbornoj smo godini i imamo tri stranački i mediji isprofirana premijerska kandidata – Ivu Sanadera, Radimira Čačića i Ljubu Jurčića. Može li neki od njih postati hrvatski Sarkozy?

Računamo li s ciljem ‘moram postati predsjednik’, Ivo Sanader je najbiži Sarkozyjevom deklariranom cilju. Ali za razliku od Sarkozyja, on ne mora postati predsjednik vlade zato da bi promijenio dezorijentiranu, frustriranu i izgubljenu Hrvatsku, već zato da bi nastavkom upravljanja takvom frustriranom, dezorijentiranom i izgubljenom državom ostvario svoje karirne, a i ostale probitke. Nije, primjerice, nebitno tko će biti na čelu vlade koja će odraditi sljedeći krug rasprodaje dobara države kojom upravlja. No, takav kandidat nema veze sa Sarkozyjem.

Drugi je kandidat za hrvatskog Sarkozyja Radimir Čačić. Njemu ne nedostaje suvremene birokratsko-političke izobrazbe. Kad predstavlja program, u kojem mnogo govori o obrazovanju, pokazuje organizam iscrpljen višemjesečnom dijelom, ukrašen slušalicama i mikrofonom, koji mnogo bolje pristaju zvijezdi hrvatske Shpitze nego premijerskom kandidatu. Ali, za razliku od Sarkozyja, kandidat Čačić nema stranku s kojom bi ušao u parlamentarne izbore s realnim izgledima da sastavi vladu. Doduše, ni Sarkozy, nestani dečko francuskih konzervativaca, nije uvijek uza se imao stranku. No, kad je vidio da ne može ostvariti svoju viziju Francuske u okvirima Chiracovih republikanaca, osnovao je 2004. godine vlastitu stranku-pokret UMP, Savez narodnog pokreta, s kojom je postao kandidat, a potom i predsjednik Francuske. Radimir Čačić, kandidat bez uvjerljive stranke, nije se odlučio na takav potez, već je svoj program zasnovao na dovoljno drskosti da uvjetuje izbor potencijalnoga koaličkog partnera, budućeg šefa SDP-a. A SDP bi trebao osigurati izbornu pobjedu koja će njega učiniti premijerom! On ne želi biti premijer bude li Milan Bandić predsjednik SDP-a i uvjeren je da bi trebao biti premijer čak bude li SDP-ov premijerski kandidat Ljubo Jurčić te čak ako Ljubo Jurčić kao potencijalni premijerski kandidat dobije izbore.

Takva bahatost je pravi psihosocijalni fenomen, ali ne i izborni adut.

Ljubo Jurčić najveće je iznenađenje medijskih testiranja – koga za novog premijera? Iako praktički nema stranku, iako se ne zna hoće li uopće nakon stranačkih izbora biti kandidat za premijera, iako nema političku težinu nužnu za takvoga kandidata – drži korak sa Sanaderom, premijerom koji je uvjeren da to mora ostati, i Čačićem, kandidatom velikih želja. Očito je da Hrvatska čeka svog Sarkozyja.

Sanader i Čačić to izvjesno nisu, Jurčić zasad nema političke preduvjeti da to postane, ali kao nepoznana može biti zanimljiv. Dakle, možda treba čekati još četiri godine.