Menadžeri-‘presretači’ prisiljavaju nogometaše na potpis ropskih rukava

Nogometna prvenstva širom Europe približavaju se završetku. Dolazi vrijeme transfera. Na nevidljivi dio scene nogometnih zbivanja stupaju menadžeri s ekipama pravnika, investitora specijaliziranih za sport, poreznih savjetnika, analitičara… Prelasci nogometaša iz kluba u klub složene su operacije. Najveći nogometni klubovi u Europi izlistani su na burzama, što je dodatni pritisak na menadžere koji vode transfere jer pogrešni potez ili nepromišljeno istraživanje u medijima u vezi s dolaskom velikog igrača u klub, a ono se na posljedu ne ostvari, može prouzročiti pad dionica. Vijesti koje čitamo u medijima o transferu npr. Luce Tonija u Bayern za osamnaest milijuna eura samo su točka na ‘i’ složenog pregovaračkog procesa. Moderni nogomet, koji je definitivno postao prije svega biznis, traži sve više znanja i od nogometnih menadžera. Vrijeme kad su se veliki prelasci nogometaša dogovarali uz ‘litru i vodu’ postalo je prošlost. Zato se broj menadžera smanjuje, a opstaju samo najspobniji.

No, Hrvatska taj trend uglavnom ne osjeća. Naprotiv, iako je domaći ligaški nogomet pao na niske grane, sve je zanimljiviji, ali samo menadžerima, kojih ima izuzetno mnogo. Nogometni menadžer postala je atraktivna profesija. Osnovni razlog je u tome što se mali ulog brzo i nevjerojatno višestruko vraća. Pri tome nogometni menadžer ne treba nikakvu diplomu, znanje stranih jezika ili pravnih odredbi. Ni početni kapital nije poseban. Za cijenu BMW-a trojke, koliko je nedavno investirano u jednog razvikanog mladog igrača, koji ga je ovih dana i razbio, zarada će za koji mjesec ili za koju godinu biti najmanje milijun eura. No, zato je hrvatskom nogometnom menadžeru potreban socijalni kapital: poznavanje pravih ljudi, na pravim mjestima koji će pomoći da se zaobide dosadni zakonski propisi ili učini pritisak, pa i fizički na nekog tvrdoglavca.

Tako brza, a naizgled i laka zarada krucijalni je razlog što je bez obzira na mali opseg zbivanja na hrvatskoj nogometnoj sceni broj menadžera s licencijom Fife iznenađujuće velik. Ima ih čak trideset devet! No, još je veći broj ‘menadžera’ bez ikakvih papira koji rade na crno. U Zagrebu i Splitu koncentriran je i najveći broj menadžera i nogometnih ‘impreza- rija’. No, Hrvatska ima i svoju specifičnost – veliki broj nogometnih menadžera-‘presretača’. Oni nemaju nikakve veze s profesijom nogometnih menadžera, a od svojih štićenika zadržavaju 30-ak posto prihoda tijekom cjelokupne njihove nogometne karijere.

Javna je tajna da neki od najpoznatijih hrvatskih reprezentativaca imaju takve ugovore, kakve strogo zabranjuju propisi Uefe i Fife, a nacionalne nogometne organizacije dužne su primjenjivati represivne mjere protiv naznaka takvog poslovanja pojedinih menadžera. I radno-zakonska regulativa zabranjuje takve ‘ropske’ ugovore u većini civiliziranih zemalja. U nekoliko su slučajeva gotovo izbili veliki skandal kad su igrači otišli u strane klubove i ohrabreni zapadnim pravnim sustavom odbili isplaćivati svojim ‘vlasnicima’ postotak.

U Hrvatskoj menadžeri-‘presretači’ ne samo da neometano posluju, već su često i ugledne osobe u društvu. Kako bi posao tekao bez smetnje, glavnim akterima te društvene farse na rubu kriminala za ‘rad’ je potrebno posjedovanje ‘medija’. To su klubovi u koje instaliraju svoje igrače. Ovladavanje pojedinim klubom omogućuje ‘presretaču’ da u njemu drži ponajprije svoje igrače. Time se zaustavlja prirodni kvalitativni protok nogometaša jer kriterij nije kvaliteta, nego s kojim menadžerom igrač ima ugovor. Danas je postalo uobičajeno da roditelji potpisuju ugovore s ‘presretačima’ samo da bi njihovo dijete dobilo šansu da uđe u neki klub. Naravno, tom je mladiću napredovanje zajamčeno, a boljim nogometašima ostaje ‘grijanje klupe’. Zato su domaći klubovi prepuni igrača ‘s dvije lijeve noge.

‘Presretači’, od kojih neki imaju podeblju i prilično surovu kriminalnu povijest, u potpunosti kontroliraju igrače i mnoge klubove, a već godinama se bezuspješno pokušavaju dočepati posvemašne vlasti nad reprezentacijom. Prodaja igrača na zapadno tržište gotovo je posve zamrla, prodaje se uglavnom na Istok, u zemlje bivšeg SSSR-a. No zato su transferi u hrvatskom nogometu dosegnuli razinu apsurda. Tako su tri posljednja velika transfera u domaćoj ligi, onaj Ivice Olića u zagrebački Dinamo, Nike Kranjčara u Hajduk te posljednji Ante Rukavine u Hajduk bili, s obzirom na aktere i zbivanja koja su uslijedila, primjereniji crnoj kronici nego sportskoj rubrici. No, priče o prljavštinama na domaćoj nogometno-menadžerskoj sceni doprle su i do inozemstva. Tako kod transfera Nike Kranjčara u Veliku Britaniju ni jedna profesionalna menadžerska tvrtka nije htjela prihvatiti taj posao, iako su im ‘vlasnici’ Nike Kranjčara to nudili. To i ne čudi kad se zna da je ‘menadžer’ Nike Kranjčara Dino Pokrovac ubijen u klasičnoj mafijaškoj ‘sačekuši’.

Naravno, menadžerima-‘presretačima’ nije ni na kraju pameti investirati vlastiti novac u klubove, iako im bez njih nema posla ni zarade. Za to im služi prije svega državni proračun i javne tvrtke koje financiraju klupske pogone. Stoga ne čudi da se iz menadžerskih krugova nije čulo mnogo oduševljenih reakcija na mogućnost privatizacije klubova. Postojeće stanje za njih pravi je poslovni raj. Klubove financiraju porezni obveznici, a oni klubove ‘opskrbljuju’ igračima koje poslije prodaju za vlastiti račun. Mogućnost privatizacije klubova u krugovima menadžera-‘presretača’ stoga iz razumljivih razloga nailazi na najveće otpore.

Pokušaji ‘presretača’ da osvoje reprezentaciju, koja je ključna za prodaju igrača u inozemstvo, za sada još nisu uspjeli, ali ne biraju se sredstva kako bi i tu zavladali. Tako je recimo nakon prelaska u Hajduk Rukavina odigrao niz bljedih utakmica, ali je začudo ‘uspio’ izboriti poziv za A reprezentaciju. Poznavatelji tvrde da je taj apsurd rezultat nevidenog i prljavog pritiska na izbornika, te kako se pritom ne biraju sredstva. Kontrola nad nogometnom reprezentacijom može se u gospodarstvu usporediti s kontrolom proračuna: tko vlada državnim proračunom, vlada državom; tko vlada reprezentacijom, vlada i potencijalima hrvatskoga nogometnog tržišta.

Kad se govori o padu kvalitete domaćeg nogometa, često se upada u zamku predra-suda. Uvriježena je predra-suda da se sada igrači masovno rasprodaju u inozemstvo, a ranije toga nije bilo pa nam je sada nogomet u katastrofalnoj situaciji. Jako netočno. Nogometaši su uvijek bili značajni izvozni artikl na ovim prostorima. Od 1968. do 1982., kad je liga bivše Jugoslavije bila izuzetno jaka i reprezentacija predstavljala ‘silu’ od formata, u inozemstvu su otišla 4.144 nogometaša. Od toga 690 vrhunskih prvoglaskih igrača. Izvezena su gotovo dvije i pol kompletnih lige s 18 klubova. Istina, postojala je odredba Nogometnog saveza Jugoslavije o dobroj granici od 28 godina nakon koje se moglo slobodno ići u strani klub. No, ta je odredba služila prije svega tome da bi činovnici u nogometnom savezu mogli uzeti mito, jer su se gotovo svi zahtjevi za raniji odlazak u inozemstvo pozitivno rješavali.

No, osnovni razlog izvoznih uspjeha jugo-nogometa bio je u odličnim rezultatima utemeljenim na domaćem ligaškom nogometu. Klubovi i reprezentacija bili su uspješni na svim međunarodnim natjecanjima. Izvoz igrača uopće nije štetio jugo-ligi s obzirom na to da je samo ubrzao otvaranje prostora mladim talentima. Tih je godina Jugoslavija bila drugi izvoznik igrača u svijetu, odmah do Argentine. Izvozila je više igrača čak od danas najjačega nogometnog izvoznika. No, tada zemlja nije bila premrežena ‘presretačima’, pa je protok nogometaša prema kvalitativnoj vertikali bio nesmetan. Sada kad ‘impre-sariji’ vladaju klubovima, prisutnost nogometaša iz Hrvatske i drugih zemalja regije na europskom nogometnom tržištu zanemariva je.

Ako je nogomet tek preslika društva, bilo je naivno očekivati da se u nogometu ne desi ono što se dogodilo u cjelokupnom gospodarstvu. Što su u gospodarstvu učinili nesposobni tajkuni i poslovni dileta, u nogometu su učinili divlji menadžeri-‘presretači’.