Odgoda otvorila put špekulacijama sa zelenaskim ugovorima

U nejasnoj situaciji što sve može biti tzv. zelenaski ugovor, jer je formiranje kamata za poslovne subjekte slobodno, može se tražiti pobijanje ugovora i tako dobiti presudu kojom se plaćaju samo glavnica i zanemarive kamate. Vjerovnik tada mora vratiti preplaćene kamate, nadoknaditi štetu i sudske troškove.

Prošlo je nepunih godinu i pol dana odgode primjene ključnih odredaba sadašnjega Zakona o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1. siječnja prošle godine, a koje su se odnosile na ugovorne i zatezne kamate. Na odgodu primjene tih odredaba na dvije godine pristalo se tada zbog snažnoga pritiska tzv. bankarskog lobija, kojem nova kamatna rješenja nipošto nisu bila po volji. Više je nego vjerojatno da će pretkraj isteka navedenoga dvogodišnjeg roka potkraj ove godine biti pritisaka da se i taj rok produlji, a s obzirom na to da je poznat niz primjera u kojima je to hrvatski zakonodavac već radio, novo produljenje ne bi trebalo posebno iznenaditi.

Tzv. zelenaski ugovori, odnosno zelenaske kamate na kreditu, bile su neko vrijeme, dok se donosio novi Zakon o obveznim odnosima, hit-tema u medijima, ali zatim su pali u zaborav a da stvarni problemi nisu ni prošli ni nestali. U pokušaju da spriječi ‘zelenashtvo’ i onemogućenomu zaradu na visini i obračunu kamata, koje još nisu pod kontrolom upravo zbog odgode primjene tih dijelova Zakona, omogućeno je pobijanje zelenaskih ugovora, što se zbog nesnaženja sudova počinje obijati o glavu vjerovnicima. O čemu je zapravo riječ?

Trgovačko društvo uzme zajam kod drugoga takvog društva ili robu ili usluge s odgođenim plaćanjem, na neki način u kreditnom odnosu. Za razliku od poslovanja fizičkih osoba, i prema prijašnjem i prema sadašnjem novom Zakonu o obveznim odnosima i prema posebnim propisima kod pravnih osoba za sada ne postoje izravna ograničenja s obzirom na kamate, što znači da je načelno dopuštena bilo koja i bilo kakva ugovorena kamata. Međutim, to je tako samo na prvi pogled, jer primjenom nekih općih instituta, pa tako i primjenom pravila koja vrijede za zelenaske ugovore, može doći do toga da se neki ugovor ili poništi ili, pak, da se njegove pojedine odredbe, u ovom slučaju one o kamatama, promijene. Naravno, na početku ili u pregovorima u pravilu nikakvih primjedbi nema, nego se čeka prilika kad se osnovni odnos realizira.

U konkretnom slučaju koji smo istraživali čak je riječ o dugogodišnjem odnosu i kamatama manjima od prosječne bankovne kamate u vrijeme sklapanja ugovora. Nakon nekoliko je godina uprava dužnikova društva odlučila pokrenuti sudske postupak i pokušati dokazati da je riječ o zelenaskom ugovoru i tako smanjiti ugovornu kamatu na koju je to društvo pristalo i godinama se nije bunilo. Temeljna je teza, naravno, da je vjerovnik zlorabio nečije stanje nužde ili teško materijalno stanje ili nedovoljno iskustvo ili lakomislenost i na tom temelju ugovorio nesrazmjernu korist. Ako je ugovorena kamata od 15 posto, dužnik zahtijeva njezino smanjenje na, primjerice, sedam posto tvrdeći da je riječ o zelenaskom ugovoru. U slučaju eventualnog uspjeha u postupku posljedice su potencijalno katastrofalne za vjerovnika. Smanjenje ugovorene kamate dovodi do toga da se preplaćeni iznos treba vratiti, naravno, sa zakonskom zateznom kamatom (koja sada iznosi 15 posto, a prije je bila i veća), a eventualno i štetom i uz plaćanje parničnih troškova, što sve zajedno može značiti i propast vjerovnika.

S obzirom na to da se sudovi nisu baš najbolje snašli, postupci se otežu pa njihova neodlučnost i neučinkovitost dovodi do novih postupaka. Ako je i teško precizno odrediti štetu koja time nastaje, lako je dokazati da se vjerojatno osjećaju ugroženima i reagiraju povećanim kamatama, dodatnim osiguranjima i uopće postaju nepovoljniji za dužnike, što je nešto što generalno proizvodi loš učinak i blokira gospodarstvo. Iako to ne bi trebalo biti tako (jer na tržištu se nudi novac i načelno svatko može i treba pomno birati i za sebe naći najbolju ponudu), ipak se u praksi onoga tko je vjerojatno smatra moćnim stranom, koja najvećoj mjeri iskorištava drugu stranu. Upravo zakonska formulacija o teškoj materijalnoj situaciji i ovisnosti omogućava mnogima da, bar na prvi pogled, učine svoju situaciju takvom da bi mogla biti riječ o zelenaštvu.

Nedavna sudsko odluka tjednoga trgovačkog suda doslovno je sadržavala tvrdnju da bi naplatom po zadužnici na iznos od jedan milijun kuna (osiguranje duga) dužnik, koji nesporno ima milijunsko dugovanje (sporno je iznosi li dug tri ili 10 milijuna), bio ugrožen i da bi mogao propasti. Ironicija je u tome što se tih milijun kuna na dužnikovu žiro-računu ‘zavrti’ u nekoliko dana poslovanja.

Postavlja se zapravo pitanje što je to ovisnost ili ugroženost. Kad bi se taj zakonski pravni standard elastično ili prošireno tumačio, svatko tko stupa u neki odnos s jedinicom lokalne uprave ili državom ili trgovačkim društvom u vlasništvu države, lako bi mogao dokazati ovisnost. Jer, primjerice, jedinice lokalne uprave i država donose prostorne planove u kojima potezom pera neka bezvrijedna nekretnina postaje atraktivna građevna zona. Isto vrijedi i za svaku prenamjenu prostora. Slično je i s različitim ugovorima kod kojih netko ponudi navodno dampilšku cijenu (koliko je to relativan pojam, svaki nam dan pokazuje niskotarifne zrakoplovne kompanije koje nose golem profit, a naša državna kompanija ne može ni do pozitivne nule) jer drukčije ne može doći do posla, i tako redom.

Ovih je dana objavljena odluka ovlaštenoga tijela Hrvatskoga sabora da je jedan lokalni dužnosnik u sukobu interesa jer da je potpisao ugovor o prodaji zemljišta osobama koje su u poslovoj vezi s trgovačkim društvom njegove supruge. Polazeći od te službene odluke, relativno je lako doći i do ideje da bi se potpisani ugovor mogao učiniti još povoljnijim tvrdnjom da je zelenaški i da se neke odredbe, poznatom slučaju dužnik je izjavio da ga je odvjetnik upozorio kako je sklopljeni ugovor zelenaški i kao takav ništetan i da će dug (inače istaknut još 1992. u njemačkim markama) uredno vratiti, ali samo nakon sudske presude. Može se lako pogoditi da postupak još traje i da je dužnik zapravo bez jamaca dobio najjeftiniji kredit. Samo ilustracije radi, obiteljska kuća koju je kupio tim sredstvima sada vrijedi bar 20 puta više, a dug će, kad i bude dosuđen, s gotovo nikakvim deviznim kamatama, biti nešto uvećana nominala.

Zakon o obveznim odnosima određuje petogodišnji rok za smanjenje obveze na pravednu razinu. Međutim, i nakon proteka tog roka nema zapreke da se pokrene postupak utvrđenja ništetnosti ugovora zato što je zelenaški, ali samo tako da svaka strana vrati ono što je primila. Sreća je ipak što je prilično ustaljen praksu prema kojoj je, ako je kamata previsoka, samo taj preveliki dio ništetan, a preostali je u redu i ostaje na snazi.