Odvjetničke nagrade prema uspjehu u zastupanju proglašene ništvama

Odvjetnici koji su umjesto honorara prema odvjetničkim tarifama ugovorili nagrade prema uspjehu u zastupanju, klijenti mogu tužiti radi ništavnosti ugovora. U tim tužbama klijenti od odvjetnika mogu zahtijevati isplatu razlike između nagrada i iznosa koji je odvjetnik mogao naplatiti prema odvjetničkoj tarifi. To je Mihajlo Dika, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, priopćio prošloga tjedna korporativnim pravnicima na njihovu savjetovanju u Opatiji, na kojemu je bilo nazočno više od 500 pravnika iz gospodarstva.

Moglo bi se raditi o više od osam milijardi kuna koje bi samo poduzeća mogla potraživati od odvjetnika koji ih zastupaju u parničnim i ovršnim postupcima pred trgovačkim sudovima (ne računajući moguća potraživanja za ostale pravne poslove, kao ni potraživanja od fizičkih osoba). Vrijednost sporova koji se vode na trgovačkim sudovima premašuje 28 milijardi kuna. S obzirom na to da je nagrada prema uspjehu u sporu, u pravilu, 30 posto, procjenjuje se da su u proteklih godinu i pol samo od pravnih osoba odvjetnici naplatili ili trebaju naplatiti više od osam milijardi kuna.

Tužbe za isplatu razlike između nagrada i iznosa koji je odvjetnik mogao naplatiti prema odvjetničkoj tarifi mogu se podnose za sve ugovore o nagradi prema uspjehu zaključene od 1. siječnja 2006. Nagrade prema uspjehu u zastupanju, umjesto honorara prema propisanoj odvjetničkoj tarifi, naime, najčešće se ugovaraju u zastupanju pravnih osoba (poduzeća i banaka).

Što o tome misle u Hrvatskoj odvjetničkoj komori pitali smo još prošloga tjedna, ali do zaključenja ovog broja Lidera odgovor nismo dobili. Tek u telefonskom razgovoru Darko Horvat, tajnik HOK-a, rekao je da će ‘odgovor napisati kolega Sučević’ te da nije točno da je ugovaranje nagrade prema uspjehu u zastupanju u suprotnosti s odredbom članka 383. važećeg Zakona o obveznim odnosima. Prema Horvatovom ‘telefonskom tumačenju’, Zakonom o obveznim odnosima odvjetnicima je zabranjeno kupovanje spornog prava ili udjela u tom pravu (Pactum de quota litis), ali je dopušteno da sa strankama ugovaraju nagrade prema uspjehu u sporu.

U članku 383. Zakona o obveznim odnosima stoji: ‘Ništa je ugovor kojim bi odvjetnik kupio sporno pravo čije mu je ostvarivanje povjerenje ili ugovorio za sebe udjel u podjeli iz nizosa dosuđenoga njegovu nalogodavcu’. Jasno je ne može.

Ono što ‘nepravničke’ može zbuniti činjenica je da je isto pravno pitanje riješeno na suprotni način u dva zakona. Člankom 19. Zakona o odvjetništvu propisano je: ‘U imovinsko-pravnim stvarima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti, sukladno odvjetničkoj tarifi’ (tarifom je određeno da takva nagrada može iznositi najviše 30 posto dosuđenog iznosa).

S obzirom na to da je Zakon o odvjetništvu usvojen 1994. godine, a važeći Zakon o obveznim odnosima gotovo 11 godina kasnije (primjenjuje se od 1. siječnja 2006.), prema načelu da kasniji zakon dokida raniji važeća treba biti odredba iz Zakona o obveznim odnosima prema kojoj su ništavi ugovori o odvjetničkim nagradama prema uspjehu u zastupanju. Pritom nije moguće primijeniti ni načelo da posebni zakon dokida odredbu iz općeg zakona, jer sadržaj odredbe Zakona o obveznim odnosima kojom je izričitom zabranjeno odvjetnicima da ugovaraju nagrade prema uspjehu nije općenit, već je naprotiv precizan. Premda je Zakon o obveznim odnosima opći zakon, odredba o zabrani ugovaranja nagrade prema uspjehu u sporu to nije, jer njome se izričitom zabranjuju takvi ugovori. S obzirom da je Zakon o obveznim odnosima usvojen kasnije od Zakona o odvjetništvu, kao i da odredba članka 383. nije općenita, njome se dokida odredba članka 19. Zakona o odvjetništvu.

Mihajlo Dika kaže da se već vodi nekoliko sudskih sporova u kojima klijenti od odvjetnika zahtijevaju isplatu razlike između nagrada prema uspjehu i iznosa koji su odvjetnici trebali naplatiti prema propisanoj odvjetničkoj tarifi. O ti jeku tih sporova Dika ne želi govoriti, ali kaže da treba pričekati prve sudske odluke. Hoće li se nakon priopćenja korporativnim pravnicima dogoditi ‘lavina’ tužbi protiv odvjetnika radi ništvnosti ugovora o nagradama prema uspjehu u sporovima, teško je pouzdano procijeniti. Značajan broj korporativnih pravnika koji su čuli ovo priopćenje možda će ga pokušati prešutjeti svojim poslodavcima zbog slabijih izgleda u mogućem izravnom sučeljavanju na sudu s, u pravilu, ipak spretnjim odvjetnicima.

Istodobno je, međutim, za očekivati da dioničari i ostali vlasnici trgovačkih društava kad čuju za tu mogućnost neće tako olako propuštati priliku da zahtijevaju isplate nemalih razlika između honorara prema tarifama i nagrade prema uspjehu u zastupanju. U takvim će situacijama vlasnici kapitala zahtijevati od ‘svojih’ pravnika podnošenje tužbi radi ništvnosti ugovora kojima su s odvjetnicima ugovoreni udjeli u iznosu ostvarenome u sudskom postupku radi isplate nemalih razlika između honorara prema tarifi i udjela u dosuđenom iznosu.

Hoće li u takvim sporovima stranke zastupati korporativni pravnici ili i odvjetnici koji su ugovarali sami sebi nagrade prema uspjehu u sporu?

Hipotetski, hoće li u mogućem sporu neke tvrtke, primjerice HTV-a protiv odvjetničkog društva Hanžeković-Radaković za isplatu razlike između nagrade ugovorene prema uspjehu prisilno naplaćene pretplate umjesto prema odvjetničkoj tarifi, zastupati neko drugo odvjetničko društvo koje je ranije u drugim postupcima za sebe također ugovaralo nagradu prema uspjehu u zastupanju? Ili će HTV zastupanje u takvom eventualnom sporu povjeriti svojim pravnicima, a možda i odustati od naplate nemalog iznosa razlike između naplate prema tarifi i nagrade prema uspjehu prisilne naplate tzv. pretplate, za koji je Marijan Hanžeković u novinskim intervjuima tvrdio da se na tome obogatio?

Sudeći prema učestalosti afera zbog pretjerivanja u naplati odvjetničkih usluga, čini se da su prošla za odvjetnike ‘zlatna vremena’ od sredine 90-ih godina, kad se u propise ugrađivalo sve što bi odvjetnički lobi predložio. Promjeni vjerojatno pridonose i zahtjevi iz EU, osobito Europske komisije, tj. njene Opće uprave za tržišno natjecanje, kojima se nastoji regulirati i odvjetnička djelatnost.

U SAD-u i Kanadi odvjetničke se usluge obračunavaju prema utrošenom vremenu, a standardna satnica je 100 dolara. U zemljama EU primjenjuje se uglavnom obračun odvjetničkih usluga prema poduzetim radnjama i vrijednosti spora, a visina tarifa uređena je zakonski bez mogućnosti ugovaranja udjela u dosuđenim iznosima.

Jedino u Hrvatskoj odvjetnici mogu kombinirati sve načine naplaćivanja svojih usluga, prema satnici, broju poduzetih radnji, vrijednosti spora i ugovarati nagrade prema uspjehu u zastupanju. Svaki put kad se zbog nečega ‘prelije čaša’, zaprijeti se odvjetnicima da će se donijeti zakon kojim će se propisati odvjetničke tarije i ukinuti pravo Hrvatskoj odvjetničkoj komori da samostalno određuje tarije. Podsjetimo, prijetilo se odvjetnicima nakon što su 19. lipnja 2004. godine povećali cijene odvjetničkih usluga, primjerice satnicu s 40 na 500 kuna. Digla se i ubrzo slegla prašina i kad je odvjetnički lobi predlagao propis prema kojemu stranke više ne bi mogle pristupati sudu bez odvjetnika (čitaj apsolutni monopol), da se za stečajne upravitelje mogu imenovati odvjetnici bez položenoga propisnog državnog ispita za stečajne upravitelje, da odvjetnička komora sama određuje pravo na besplatno zastupanje na sudu itd.

Ma koliko se to odvjetnicima neće svidjeti, napokon će se pod međunarodnim pritiskom ipak morati donijeti zakon kojim će se propisati cijene njihovih usluga. A velike isplate poduzeća na ime nagrada odvjetnicima prema uspjehu u zastupanju trebale bi poslužiti poreznicima u postupcima provjera plaćenih poreza.