Jagode i šampanjac u stanci predstave nisu uspjeli pokriti redateljevo površno čitanje Fitzgeralda. Uostalom, i to je bila tako predvidljiva gesta.
Prošlotjedna posljednja ovosezonska premijera Zagrebačkoga kazališta mladih Veliki Gatsby u režiji Ivice Buljana zaključila je ovogodišnji repertoar doslovno u velikom stilu: šampanjac, jagode, živa glazba i rasplasani glumci koji su publiku dočekali u vrijeme stanke bili su sasvim u skladu s izabranim predloškom. U Velikom Gatsbyju, romanu američkoga književnog autoriteta Francisca Scotta Fitzgeralda, šampanjac teče u potocima. Publika je zapravo bila pozvana na jednu od Gatsbyjevih zabava koju nesretni bogataš priprema ne bi li svojim bogatstvom zadivio svoju veliku, nakon više godina ponovno osvojenu ljubav Daisy. Iako zvuče primamljivo, šampanjac i jagode tek su razočaravajuće predvidljiv režijski postupak. Naime, drugi dio trosatne predstave otvara upravo Gatsbyjeva zabava. Glumci su i dalje rasplasani, prati ih nezauzatljiva autorska glazba Arsena Dedića, a suzdržani Gatsby sve je bliže svom melodramatskom kraju.
Režijska predvidljivost, nažalost, nije jedini problem Buljanove inscenacije koja tekst, zaglavivši se u njegovu autoritetu, čita prilično jednosmjerno. Koncentrirajući se ponajviše na ljubavne zaplete likova, Buljan polako gubi iz vida svaku višeslojnost predloška, a najavljivane paralele s hrvatskom stvarnošću tek su usputni motivi koji teško pronalaze konkretni kontakt s našom tranzicijskom svakodnevnicom. Naime, koliko god da nas se poslije ratni bogataši i tajkunizacija zaista neposredno tiču, čini se da Buljan isti problem ipak nije dovoljno promislio jer za bavljenje takvim problemom, nažalost, nije dovoljan samo izbor odgovarajućega predloška. Kazalište ipak očekuje više. Nadalje, Buljanov tretman teksta dramaturški je vrlo neujednačen i neuredan, nepročitljiv od viškova koji proizvode niz za-stoja i usporavanja radnje.
