Nemamo kriterija prema kojima bi se procjenjivalo je li nešto doista vrijedno. To pokazuje način na koji je nastala naša poslovna i politička elita. Ako je korupcije ušla u sva područja života, onda ni izbori ne mogu biti bitno drukčiji šansi da dođe na vlast. Nije li tu riječ o nečemu što je suprotno duhu demokracije? – GRUBIŠA: To je neizbježno, pogotovu u društvima koja nisu imala normalan razvoj, već su odjednom skočila iz starog u novi sustav. Takva društva nisu preboljela dječje bolesti kad im je bilo vrijeme, pa se sada razbolijevaju kad bi već trebala biti zrele demokracije. Stare demokracije razvile su u svom djetinjstvu i mladosti protutijela, dakle ojačale su vlastiti imunitet na pojave o kojima govorite. Kod nas to, nažalost, nije slučaj. U razvijenim demokracijama postoje filtri koji odjeljuju svu tu pjenu od političke suštine.
-
GAVROVIĆ: Koji su to filtri? – GRUBIŠA: Prije svega, to je javnost, koja kod njih djeluje na drugi način. Kod nas je na djelu estradizacija svega i svačega; politike, televizije, svih aktera javnog mnijenja, sve je kod nas spektakl, zabava, sve je marketing… U tome se izgubio sadržaj. Izgubio se sukus životnih i razvojnih problema s kojima se moraju nositi politika i političari. Tome su se prilagodili svi, pa pravih kriterija nema ni kod političara, ni kod opinion makera, dakle onih koji stvaraju javno mnijenje, nema ih kod raznih prodavača magle, spin doktora, marketinških eksperata itd. Ne treba zaboraviti ni da smo prvih deset godina demokratske tranzicije proveli u poluautoritarnom, postkomunističkom vladavini. Dakle, ne postoji zrelost sudionika u političkoj areni, pa je zbog toga i demokracija spala na niže grane. Mislim da ćemo još barem desetak godina o tome razgovarati i pomalo sazrijevati, dok se ne odijeli vulgarizacija, demagogija, estrada i pretvaranje politike u televiziju, od demokracije u kojoj funkcioniraju mehanizmi samokontrole, samoregulacije, samonormiranja i odgovarajuća etička pravila.
-
GAVRANOVIC: Može li se govoriti o etici u vrijeme kad su, na primjer, potpuno poremećeni kriteriji prema kojima se cijeni nečiji uspjeh u društvu? – GRUBIŠA: Teško, jer danas nema kriterija prema kojima bi se procjenjivalo je li nešto doista vrijedno. To pokazuje način na koji je nastala naša nova elita, i poslovna i politička. Ako imate koruptivnu politiku, koruptivni biznis, ako je korupcija ušla u gotovo sve sfere društvenog i poslovnog života, onda ne možete imati ni izbore koji će biti bitno drukčiji.
-
GJENERO: Valja ipak reći da su na djelu i određeni pozitivni procesi. O svemu se tome može govoriti i na suprotn način. Unatoč upitnoj vrijednosti političkog marketinga, politika i njena komunikacija s javnošću bitno je organiziranja i profesionalnija nego što je bila na prethodnim izborima. Od godine 2000., a potpuno nakon izbora 2003. godine, hrvatska se politička arena sredila. Znatno je smanjen broj igrača, a stranke koje su to u pravom smislu te riječi nameću svojim konkurentima sve više i više političke, pa i stručne kriterije. Ako ništa drugo, troši se mnogo više novca nego u prethodnom razdoblju. Treba, međutim, znati još nešto. Sami izbori ipak nisu proces u kojem se odabiru najbolji nosioci vlasti. Oni su, prije svega, proces komunikacije političke klase s političkom javnosti, u kojem se ne odabiru ljudi, već politički koncepti.
-
GAVRANOVIĆ: Ali tu, zapravo, ne bi smjelo biti različito. Svaki politički koncept trebali bi provoditi najbolji od onih ljudi koji ga zastupaju i koji imaju strategiju njegovog ostvarivanja. – GJENERO: Riječ je o tome da političare biraju stranke, a ne birači. One bi, dakle, trebale regrutirati političku elitu. Tri su temeljne zadaci političkih stranaka. Prvo, da zastupajući određen stranački interes uspostavljaju društveni dijalog i time smanjuju napetosti, isključuju govor mržnje, a posebne interese zastupaju na takav način da ih je moguće uskladiti s drugim interesima u društvu. Drugo, moraju legitimirati poredak izlazeći na izbore i sastavljajući vlast prema njihovim rezultatima. Treće je, ali ne najmanje važno, obrazovanje političke elite, pronalaženje političkih talenata i njihovo brušenje političkim djelovanjem od nacionalne razine.
-
GAVRANOVIĆ: Znači li to da teorija i praksa kod nas ne idu ruku pod ruku? – GJENERO: Pogledajte što se događa s ekonomskim programima! Svi su ti papiri izrazito loši. Ali iza svakog koji je iznesen u javnost može se prepoznati politički interes koji stranka zastupa. Evidentno je što hoće SDP programom reindustrijalizacije i kojim se slojevima time obraća. Najrizičniji i najpošteniji, naravno kad je riječ o predizbornoj kampanji, čini mi se nastup Radimira Čačića, s programom koji mu vjerojatno neće donijeti popularnost. Ali vidi se da HNS počinje, u pravom smislu riječi, djelovati kao liberalno-demokratska stranka koja se obraća društvenom sloju čije interese zastupa. Mudro je od Čačića i HNS-a da se ne obraćaju, poput SDP-a, onima koji će biti gubitnici druge tranzicije. Sloj kojem se oni obraćaju bit će pobjednički i imat će najveće koristi od pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. I HDZ polako prestaje biti stranka koja se obraća svima i počinje definirati svoj socijalni sloj. Politička je arena, koliko god još djeluje površno, neozbiljno i estradizirano, u donjem sloju na višoj razini profesionalnosti i postupno postaje prepoznatljivo što je socijaldemokratska, što liberalna, a što konzervativna opcija. I što je najvažnije, politika postaje predvidljiva. Mi smo poslije 2000. godine imali vladu koja je nominalno bila socijaldemokratska, a vodila je neokonzervativnu ekonomsku politiku. Sada je takvo što već teže moguće.
-
GRUBIŠA: Slažem se s Davorom Gjenerom da je situacija bolja nego prije, ali do toga je prije svega dovelo prevladavanje atmosfere opsadnog stanja. Više nema straha hoćemo li propasti u Istočnu Europu ili neku novu Jugoslaviju, hoćemo li natrag u komunizam ili skrenuti ekstremno desno i slično. Sad smo na putu normalizacije. No, ona je mnogo sporija nego u drugim tranzicijskim zemljama. Naime, naša je demokracija ‘zagada’ već na svom izvoru i to načinom stvaranja nove poduzetničke i političke klase. Ona nije izrasla iz normalne konkurencije na tržištu, dakle prirodne selekcije, već je stvorena političkom voljom, odzgo. To se vidi prema djelovanju i ekonomskih i političkih aktera. Sada imamo međusobno demokratsko natjecanje političkih stranaka, koje same nisu demokratske. One to nisu ni prema strukturi, ni prema načinu selekcije vlastitog vodstva, prema svojoj unutrašnjoj aktivnosti i dinamičnosti, odnosu članstva i vodstva stranke… Zato bi se stranke prvo morale iznova konstituirati da bi se zaista mogle demokratski natjecati. Danas, zapravo, umjesto stranaka imamo stračka vodstva, zatvorene sekte ili interesne grupe koje se bore za vlast. I to u jednom polukompromiranom društvu. Zato one ne šire demokraciju, već liderski princip i to na lošoj selekciji lidera.
