Kakav peh ima zagrebački Dinamo: njegovim navijačima nikad ništa nije po volji. Prije dvije godine, kad je igrao u Ligi za ostanak i zauzeo sedmo mjesto u konkurenciji nikad slabijeg Hajduka, maksimirski je stadion zapo prazan. Ove je sezone modra momčad oborila rekorde u broju ukupnih pobjeda, uzastopnih pobjeda, osvojenih bodova i postotka osvojenih bodova, a i Eduardo da Silva postavio je rekord u broju pogoda u jednoj sezone. Ni to nije privuklo navijače u Maksimir, osim na utakmice s Hajdukom, pa je to vječno nedovršeno zdanje opet ostalo tugaljivo prazno.
Komično su zvučala tumačenja reporteriz Maksimira: jednom je posjet bio malen jer je bilo ružno vrijeme, drugi put jer je bilo lijepo vrijeme pa je narod otišao na vikend, treći put jer je bila srijeda.
U svojoj statistički najuspješnijoj sezone u povijesti Dinamo je, prema podacima iz dnevnog tiska, zabilježio posjet kao Celtic na jednoj i pol utakmici škotskog prvenstva, a Hajduk je bio nešto uspješniji s ukupnim posjetom kao Barcelona na jednoj i pol utakmici španjolskog prvenstva. Hrvatske košarkaške dvorane izgledaju jednako komično. Cibona više ne uspijeva napuniti dvoranu ni na utakmicama Eurolige, kamoli u Jadranskoj ili domaćoj ligi, no još privlači više posjetitelja od Splita, u kojemu su posjeti uglavnom troznamenkasti. Iznimka je Zadar, čiji su navijači gladni trofeja, a gdje je odlazak u Jazine pitanje lokalnog ponosa i identiteta.
Što znači privrženost sportašima, pokazuju sljedbenici kluba diljem Europe. Kaiserslautern je gradić na jugu Njemačke poznat po američkoj vojnoj bazi i lokalnoj nogometnoj momčadi. Kad je 1. FC Kaiserslautern 1996. ispio u drugu ligu, iduće je sezone na stadionu Fritza Waltera na svakoj utakmici bilo 38.000 ljudi, oko 40% gradske populacije. U većim gradovima drugoligaše Köln i München gleda po 48.000 gledatelja.
Razumije se da se Hrvatska ne može mjeriti s vrhunski organiziranim nogometom u mnogoljudnoj Njemačkoj, ali uzimamo za primjer Škotsku. Celtic je kroz povijest naviknutiji na trofeje nego Dinamo i Hajduk, ali ga navijači nisu napustili ni u devet sezone između 1988./89. i 1996./97., kad nije osvojio nijedno prvenstvo, već samo jedan škotski kup. Koliko je ljudi u ta siva vremena dolazilo na Celtic Park? Prosječno 48.000, i to u gradu čija je uža jezgra manja od zagrebačke, a šire područje nešto veće od Zagrebačke županije. Kad bi njihov klub devet godina bio bez naslova u 1. HNL-u, zagrebački bi ljubitelji nogometa zaboravili lokaciju maksimirskog stadiona, a splitski bi vjerojatno porušili Poljud.
U međuvremenu se Celtic oporavio i osvaja naslove u nizu, no navijači se nisu zasitili, nego pune prošireni stadion od prvog do zadnjeg kola iako je borba za titulu bila jednako nezanimljiva kao i u Hrvatskoj. S druge strane, ni poklonici Rangersa nisu napustili svoj klub: u samo dvije utakmice protiv, primjerice, Falkirk ili Invernessa stadion Ibrox pohodi više ljudi nego Maksimir u cijeloj sezoni!
Nekomu će se usporedba Hrvatske sa Škotskom učiniti neprikladnom zbog mnogo dulje i ukorijenjenije škotske nogometne tradicije i većih ulaganja u nogomet.
No, i jedan Rosenborg iz malog i hladnog Trondheim, daleko na sjeveru, okuplja više od 19.000 ljudi na svakoj utakmici norveškog prvenstva, a Racing Genk bilježi prosjek od 22.000 gledatelja u osrednjoj belgijskoj ligi. Budući da se radi o gradu 13 puta manjem od Zagreba, kad bi Dinamo imao posjet na Genkovoj razini, Maksimir bi trebao imati kapacitet od 350.000 mjesta. A gdje su još provincijski Lens, Rennes, Saint Etienne, Bielefeld, Mainz, San Sebastian, Liege, Eindhoven, Salzburg pa i Temišvar? Tamošnje stadione pohode horde navijača, neovisno o tome što njihovi klubovi ili ne mogu doći ni blizu trofeja ili nastupaju u malim ligama daleko od sjaja Petice.
