Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Utjerivači dugova najčešće su tvrtke osnovane s temeljnim kapitalom od minimalno 20.000 kuna, ovlašteni za zastupanje takve tvrtke ne moraju imati stručno znanje, nema osobne odgovornosti, propisane tarife ni sigurnosti da bi se troškovi mogli naplatiti od dužnika. Odvjetnici sve to imaju, ali su skupi, sudski sporovi dugo traju, a naplata je neizvjesna.

S tjecajem okolnosti prije nekoliko dana došao mi je u ruke dopis tvrtke za naplatu dugovanja kojim poziva na plaćanje navodnoga duga u višini glavnice od 4.660,34 kune, zatim troškova obrade od 700 kuna te zakonskih zateznih kamata. Uz naziv tvrtke stavljen je dodatak ‘menadžment potraživanja’ (!?), a dopis je potpisan kao da je riječ o privatnoj korespondenciji – samo ženskim imenom i početnim slovom prezimena, bez naznake bilo kakve funkcije ili ovlasti. Dopis nije upućen preporučenom pošiljkom i onaj tko ga je uputio nema dokaza o primitku. Dostavljen je i tekst pod nazivom ‘po-vratni odgovor’, koji daje mogućnost plaćanja odjednom ili u obrocima i kratka rubrika ‘primjedbe’. Posve neprofesionalno i savsim neobzirno, ali ponovni rast nelikvidnosti doveo je do u posljednje vrijeme prave ‘poplave’ navodno specijaliziranih tvrtki koje se bave naplatom tražbina koje vjerovali do tada nije uspio naplatiti. Kako se u javnosti već stvorila određena sumnja u metode takve naplate, a posebno ima li tu nečeg nezakonitog ili nema, pokušali smo se staviti u pravni položaj jednog vjerovalnika, poduzetnika koji ima ne-naplaćenu tražbinu od 1.000.000 kuna, na koju je fakturu već platio ili morao platiti PDV i koji razmišlja hoće li stvar prepustiti svojem odvjetniku ili će prihvatiti ponudu jedne od brojnih tvrtki za naplatu dugovanja.

Dakle, ako poduzetnik prepusti stvar u ruke odvjetniku, zna da to uključuje angažman osobe s položenim pravosudnim ispitom koja svakodnevno provjerava svoje znanje na pravnom tržištu, a posebno na sudovima. Osim toga, odvjetnicima prijete stroge stegovne mjere zaključno s gubitkom prava na rad, odgovaraju osobnom imovinom čak i ako su organizirani u trgovačka društva, koja se moraju baviti samo odvjetničkim poslovima, imaju jasnu tablicu tarifa naknada i nagrada prema kojoj se moraju ponašati i koje je iznose u slučaju uspjeha sud obvezan priznati te tako postići da troškove zastupanja vjerovalnika konačno plaća dužnik. Ta odluka gotovo nema nedostataka, osim što će se proces naplate zacijelo vući godinama i što pravni sustav otvara dužniku mogućnosti da odugovlači na bezbrojnim raspravama, odvede tvrtku u stečaj u slučaju većih dugovanja i slično. Osim toga, odvjetničke su usluge vrlo skupe unatoč mogućnosti da ih u slučaju dobivanja parnice snosi suprotna strana.

Ako se poduzetnik-vjerovalnik, prestrašen dugim sudskim postupkom i skupim odvjetnikom, odluči za neku od tvrtki za naplatu dugovanja, situacija je uvelike drukčija. Takva tvrtka najčešće je osnovana temeljnim kapitalom od minimalno 20.000 kuna, što je legalno, ali sigurno ne ulijeva povjerenje. Njezina registracija najčešće sadržava niz djelatnosti, a ne jednu specijaliziranu, a ovlašteni za zastupanje takve tvrtke ne mora uopće imati stručno znanje, nema osobne odgovornosti za ono što takva tvrtka loše napravi, nema propisane tarife, nema nikakve sigurnosti da bi se troškovi opomena i drugog mogli obračunati i naplatiti od druge strane.

Prema dostupnim istraživanjima, čini se da je njihova jedina prednost to što će bezbroj puta nazvati dužnika i dolaziti mu na vrata, ali to nije nešto što ne bi trebao ili mogao raditi i odvjetnik, kao ni nešto na što dužnik jačih živaca ne može ostati posve imun. Ako, pak, dođe do sudskog postupka, prema čl. 89. a Zakona o parničnom postupku takva tvrtka ne može zastupati vjerovnika i morat će ili vjerovnik ili ta tvrtka angažirati odvjetnika, što znači da, kada do sudskog postupka dođe, uopće ne dolazi u obzir nikakva pogodnost na štetu odvjetnika.

Ako bi specijalizirana tvrtka pošala naplatiti navedeni trošak, to bi mogla samo izvan sudskog postupka i bez opterećivanja dužnika sudskim troškovima, a taj je teret jak poticaj dužniku da se počne poslovno korektno ponašati i plaćati svoje obveze. Stoga, ako dođe do sudskog postupka, jedini je izlaz za tu specijaliziranu tvrtku da se legitimira sudu kao onaj kome je tražbina ustupljena pa je pokušava naplatiti kao svoje (ali to nije raširena pojava), a tek to znači pravu komparativnu prednost u odnosu na odvjetnike, od kojih se ne može očekivati da se time bave jer to nije odvjetnički, nego trgovački posao.

Stoga, ako ne možete ili ne želite prodati svoj dug pa dobiti manji iznos, ali odmah, najbolje je ipak pokušati sudskim putem. A sudski su postupci zapravo rezervirani za odvjetnike i vjerovnicima se isplati angažirati odvjetnika, posebno uz dogovor o uspjehu, pri čemu bi uspjeh smjela biti samo naplata, a ne nerealizirana presuda.

Birati tvrtku za naplatu dugovanja samo u vjeri da će biti uporniji, odnosno dosadniji dužniku nije realan argument, to više što se upornost može i mora dobiti i od odvjetnika, čija je stručnost sigurno nezamjenjiva i posve isplativa, a relativno je lako postići da trošak napokon plati druga strana. A ako netko odvjetnikom i njegovim angažmanom nije zadovoljan, to znači da mu se treba zahtijevati i naći nekog drugog, a prije toga kod davanja punomoći jasno definirati pravila igre. To znači u pisanom obliku postaviti svoje zahtjeve, primjerice tražiti izvješće svakog prvog u mjesecu, pismene dopise dužniku najmanje jednom na mjesec, telefonske pokušaje najmanje jednom u dva dana, ugovor o nagradi ovisnoj o uspjehu i slično te ustrajati na njihovu ispunjenju.

No, sve to se ipak može pokazati sasvim nedjelotvornim ne bude li pravosuđe učinkovito, a ne da se kao odluke čekaju i mjesecima i godinama, i to ne samo pravomoćne odluke nego i zakazivanje prvog ročišta u postupku prvog stupnja. To znači i pravosuđe u kojemu neće biti moguće da netko tko se razbacuje novcem bude siguran od bilo kakve ovrhe jer ‘nema imovine’. To znači i pravosuđe u kojemu će sve uloge biti jasno postavljene, u kojem će se znati ne samo koliko nešto stoji nego i zašto je to tako, u kojemu neće biti moguće da odvjetnik naplati svoje usluge u postupku koji je ili loše vođen ili do kojega nije ni trebalo doći i možda ne bi ni došlo da je odvjetnik stranku upozorio da ima samo dvije opcije – ili platiti dug odmah bez sudskih troškova ili odugovlačiti, što će ukupni trošak zasigurno znatno povećati od zatezne kamate koja danas iznosi 15 posto na godinu, do sudskih troškova.