Home / Financije / Piše: Željka Laslavić Suradivao: Edis Felić Foto: Dražen Lapić

Piše: Željka Laslavić Suradivao: Edis Felić Foto: Dražen Lapić

Ministarstvo turizma raspisalo je natječaj za dodjelu potpora u izradi suvenira u iznosu od milijun kuna. Od 337 prijavljenih proizvođača potporu je dobilo njih 60, ali pravoga suvenira još nema ni na vidiku.

Nizozemci imaju klompe, Švicarci nož, Španjolci kastanjete, a Hrvatska ima sve i svašta. U pokušaju brendiranja i stvaranja destinacijskog identiteta Hrvatskoj je kao turističkoj zemlji prijeko potreban prepoznatljivi suvenir. Ne dvije stotine, nego nekoliko simbola koji će bolje prezentirati pojedine hrvatske regije, i to u raznim formama. Radi toga Ministarstvo turizma raspisalo natječaj za dodjelu potpora u izradi suvenira u iznosu od milijun kuna. Od 337 prijavljenih proizvođača potporu je dobilo njih 60, ali pravoga suvenira još nema ni na vidiku.

Umjesto da se s nekoliko stotina tipa kuna financiraju proizvođači koji bi na tržištu konkurirali poplavi kineskih suvenira, taj je natječaj ispašao socijalna kategorija dodjeljivanja potpore udrugama i obrtima za spašavanje njihove egzistencije. Stručnjaci kažu da suvenir nije samo ukrasni predmet nego da mora imati priču i certifikat izvornosti, da treba motivirati onoga komu ste ga darovali na posjet toj zemlji te promovirati cijelu državu. Kako stvari trenutačno stojte, teško je u moru simbola poput Vučedolske golubice, šibenske katedrale, šestinskog kišobrana, licitaru, fal-kuša, kažuna i čipkastih stolnjaka izabrati simbol koji zaslužuje pozornost dizajnera, kulturnjaka, proizvođača i turističkih djelatnika, koji još nisu sjeli za isti stol i dogovorili se što ćemo strancima prodavati kao hrvatski suvenir. S nekoliko projekata kao što su Croatia – kravata, Hrvatska – domovina Marca Pola, u koje su uložena sredstva za marketing, Hrvatska počinje dobivati konture prepoznatljivosti svojih izvornih ‘proizvoda’, ali to još nije dovoljno.

Tijekom proteklih je pet do šest godina u sklopu fragmentacije i redefiniranja turističke ponude u Hrvatskoj došlo do spontanog prepoznavanja posve nove vrste predmeta kao važnih segmenta turističke ponude koji nisu nužno dio tradicionalne suvenirske ponude, poput butelja vina, maslinova ulja i slično. Životni procesi najbolje će regulirati i identiteti sloj lokalnog turizma jer bi upletanje javnih institucija u te procese moralo biti ozbiljno utemeljeno u znanstvenim istraživanjima kulturnih slojeva identiteta, a to, nažalost, do sada još nije bila praksa.

Možda je neka vrsta privatno-javnog partnerstva, u formi klastera, najprimjereno rješenje – smatra Feđa Vukić, profesor na Studiju dizajna u Zagrebu.

Stvoriti jedinstveni nacionalni simbol u Hrvatskoj nije jednostavno, s obzirom na regionalnu povijesno-kulturološku različitost. No, i druge europske zemlje geografski su i kulturno šarolike pa su se regije ujedinile u ideji nacionalne prezentacije.

Hit-suvenir na Jadranu kamene su kućice koje su se počele proizvoditi prije nekoliko godina, u Splitu je popularan Grgurov zlatni palac za sreću, u Dubrovniku sveti Vlaho, a nedavno je i Nacionalni park Brijuni dobio licenciju za upotrebu Titova imena, lika i potpisa u komercijalne svrhe. Međutim, malo je suvenirira koji se izrađuju u Hrvatskoj, proizvodnja i materijali se uglavnom uvoze iz Kine, čak u 90 posto slučajeva, i nije čudno da se u Mariji Bistrici kao suvenir može kupiti jedino ‘kineska krunica’.

Suveniri nemaju niti svoju klasifikaciju u Državnom zavodu za statistiku pa je teško izračunati uvoz, prodaju i prihode od njih, ali predsjednik Udruge Hrvatski suvenir Željko Ćosić procjenjuje da od ukupnog prihoda od turizma, koji je prošle godine bio šest milijardi eura, na njih otpada jedan posto zarade, što je 60-ak milijuna eura godišnje zarade od suvenirira.

Taj iznos dijele u 90 posto slučajeva veliki uzvoznici, a ne hrvatski proizvođači. Prema našim istraživanjima zbog dampinga cijena u Puli svake godine pada prodaja domaćih suvenirira jer domaći proizvođači ne mogu konkurirati Kinezima. Danas nijedan štand ne stoji manje od 60 tisuća kuna, a na nekim morskim odredištima te su cijene i između 120 i 180 tisuća kuna tijekom sezone. Dubrovnik je specifičan prema visokim cijenama najma poslovnih prostora: primjerice, za suvenirnicu ili galeriju od 20 četvornih metara potrebno je izdvojiti od dvije do sedam tisuća eura na mjesec, što si nijedan obrtnik ne može priuštiti – tvrdi Ćosić dodajući da se najviše suvenirira i najkvalitetniji predmeti zapravo proizvode u Zagrebu.

Da bi se nosili s konkurencijom, hrvatski proizvođači suvenirira sve više surađuju s Kinezima, od kojih nabavljaju materijal koji poslije doradjuju. Na nedavno održanom Markovu sajmu na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, koji je atraktivnošću već privukao brojne turiste, stranci su mahom na standovima kupovali suvenirire, ali je najviše bilo Kineza koji su došli u lov na nove ideje i tražili podatke o proizvodima. Stoga nije bilo čudno da prodavači nisu bili skloni Kinezima kao kupcima.

Na lokalnoj razini ima kvalitetnih proizvođača suvenira, ali nitko još nije odigrao važniju ulogu. Jedan od razloga su i trgovačke marže, koje su između 50 i 100 posto, a kod kineskih proizvoda između 300 i 400 posto. Stoga je logično da Kinezi imaju veći udjel na policama u domaćim suvenirnicama. Taj problem muči i mladog poduzetnika iz Koprivnice Marija Fluksija, koji se bavi izradom preslica, koje se u etnografskoj baštini ubrajaju u najdragocjenije etnografsko blago u Hrvatskoj. Fluksi nije dobio potporu od Ministarstva unatoč tome što je prijavio projekt, ali na Markovu su sajmu turisti prepoznali njegovu vrijednost, pa su mahom kupovali preslice i minijature kuće specifične za svaku hrvatsku regiju. Preslice prodaje za 75 kuna, a u zagrebačkoj se trgovini s kojom surađuje prodaju za 200 kuna, čime prestaju biti suvenir.

Natječaju Ministarstva turizma pristupilo se bez konkretnog cilja. Očito je da su o suvenirima odlučivali etnolozi, a ne osobe koje se razumiju u marketing i tržište. Velik je problem i što vrlo malo proizvođača poznaje i razumije prirodu tržišne utakmice – tvrdi Čosić.

U Hrvatskoj se proizvode mnogo kvalitetnijih proizvodi, ali su zbog skupog materijala i ručnog rada mnogo skuplji nego što bi trebali biti. Suveniri se globalno svrstavaju u tri cjenovna razreda: do 50 kuna trebali bi stajati masovni proizvodi poput magneta, privjescaka, amforica, do 100 kuna majice, brodice, kućice, rakije, a svi skuplji od 150 kuna moraju zadovoljiti mnoge kriterije da bi opravdali cijenu. Srednja je cijena suvenira 100 kuna – nju će prosječni turist platiti jer od ukupne potrošnje na sedmodnevnom odmoru ne potroši više od 10 posto proračuna na uspomene s putovanja.

Nitko ozbiljan ne može kritizirati ljude koji prodaju jeftinu kinesku robu s ‘dodanom vrijednošću’ lokalnih oznaka jer ipak smo se 1990. opredijelili za model društva ‘free enterprise’. S druge strane, posve je jasno da postoji i nezadovoljstvo, kao i sedamdesetih godina s drvenim čapljama i afričkim maskama iz doba samoupravnog socijalizma. Ili imamo problem s društvom ili možda ne shvaćamo u kolikoj je mjeri kić postojana potreba svake ljudske zajednice. Suveniri koji su tijekom dvadesetog stoljeća pa sve do kasnih osamdesetih godina funkcionirali kao podsjetnici na doživljeno monofunkcionalni su dekorativni predmeti izrađeni samo za emocionalne poticaje. Nova ekonomija i kultura postfordovskog kapitalizma afirmira novi.

Udruga za očuvanje baštine Andautonija prijavila se na natječaj kako bi financirala lončarsko kolo na kojem bi se izrađivali suveniri u gipsu i na keramici. Prije godinu i pol dana udruga je nabavila stroj za kovanje novčića koji su vrlo popularni na poznatom rimskom nalazištu nedaleko od Zagreba, gdje se povremeno organiziraju atraktivni turistički događaji poput borbe gladijatora, natjecanja streličara i rimskih konjanika. Kovani novčići turistima koriste kao žetoni kojima kupuju na standovima ili konzumiraju hranu i piće. Bez obzira na nisku potražnju za suvenirima, udruga je prionula izradi muzejskih suvenira kako bi privukla više turista i popularizirala rimsko nalazište, no za daljnje korake potrebna je potpora Arheološkog muzeja.

Poplava kineskih proizvoda, slažu se proizvođači, može se spriječiti na nekoliko načina. Na prvom mjestu je davanje prednosti hrvatskom proizvodu na sajmovima i prilikom iznajmljivanja standova tijekom turističke sezone. Druga olakšica moglo bi biti uvođenje kontingenata, da se ne bi uvozilo sve i svašta, što je uobičajeno u nekim zemljama EU, a treća solucija su olakšice kakve postoje u Italiji, gdje proizvođači suvenira ne plaćaju doprinose.

Prije nekoliko mjeseci Udruga inovatora inicirala je potpisivanje ugovora o suradnji za izradu i plasiranje suvenira s Udruženjem dizajnera, Obrtničkom komorom i turoperatorom adriatica.netom, zaduženim za popularizaciju projekta putem web stranice, ali sve je ostalo na razini ideje.

U do sada uobičajenoj praksi često se radi metodička pogreška kad se konceptualiziraju suveniri, odnosno kad se provode akcije njihova osmišljavanja ili poticanja. Naime, nije važno što emitivno odredište misli o svojim suvenirima, najvažnije je što misle kupci. A istraživanja te razine percepcije ponude hrvatskih suvenira ne provode se – zaključuje Vukić.