Propisi

Računovođe i revizori neće znati kako bilancirati i revidirati imovinu u leasingu za 2007. Pojam leasinga u zakonu preusko je definiran pa će učinci oblika financijskog leasinga koji u zakonu nisu navedeni morati biti (zakonski lažno) iskazani u financijskim izvještajima kao pri operativnom leasingu.

Pojam leasinga nije dobro definiran u tekstu Zakona o leasingu koji je na snazi (NN 135/06). Definicijom, primjerice financijskog leasinga, nisu obuhvaćeni svi oblici tog leasinga popisani u Međunarodnom računovodstvenom standardu 17. (MRS-u 17.). I pred knjigovodama, računovodima i revizorima je dvojba hoće li primjenjivati odredbe Zakona o leasingu ili MRS-a 17., s obzirom na to da je primjena MRS-ova propisana vrijednim Zakonom o računovodstvu.

Predmet financijskog leasinga knjigovodstveno se mora voditi kao imovina zakupoprivma, njezino trošenje iskazuje se kao amortizacija koja je porezno priznati rashod, priznaju se i svi drugi rizici (održavanje, osiguranje i sl.) a odvojeno se knjiži stavka na kojoj se iskazuje iznos financijske naknade, slično kao i kod kredita. Nasuprot financijskom leasingu, kod operativnog leasinga zakupoprivac nema ni imovine ni takvih vrsta rashoda, nego se samo zakupnina priznaje kao rashod.

S obzirom na to da je pojam leasinga u samom zakonu preusko definiran, čini se da će učinci oblika financijskog leasinga koji u zakonu nisu navedeni morati biti (zakonski lažno) iskazani u financijskim izvještajima kao kod operativnog leasinga, premda to ni stvarno ni prema MRS-u 17. zapravo nisu.

Ozbiljne teškoće, međutim, valja očekivati tek početkom iduće godine, kad računovođe i revizori ne budu znali kako sastaviti i revidirati dijelove financijskih izvještaja o imovini u leasingu za 2007. pošlošku godinu. Ne zna se ni kako će postupati porezne vlasti, u skladu s MRS-om 17. priznavati amortizacijske rashode, troškove rizika, ili će u skladu sa Zakonom o leasingu priznavati samo zakupninu? Zasad poreznici neslužbeno kažu da priznaju samo jedan od četiri tipična oblika financijskog leasinga.

Ivan Idžošić, savjetnik u časopisu Računovodstvo i financije, o svemu je tome rekao: – U MRS-u 17. utvrđena su četiri kriterija određivanja tipičnih primjera financijskog leasinga na osnovi kojih knjigovode određuju kako će postupati. Prvi je onaj s mogućnošću povoljne kupnje predmeta leasinga. I taj oblik jedini je definiran u našem Zakonu o leasingu.

Ostala tri tipična oblika financijskog leasinga pobjeđena u MRS-u 17., međutim, Zakonom o leasingu nisu obuhvaćena. Nije predviđen financijski leasing s ugovorom o prijenosu vlasništva imovine na zakupoprivma nakon isteka ugovorenog roka. Nema ni leasinga u sklopu kojega je ugovoren da razdoblje zakupa ima znatan udjel u preostalom ekonomskom vijeku upotrebe imovine u leasingu. A nema ni leasinga s ugovorenim dugoročnim zakupom, u sklopu kojega se nakon diskontiranja iznosa budućih novčanih primitaka i njihova svedenja na sadašnju vrijednost.

Leasing je davanje imovine u zakup. Zakonom o leasingu definiraju se operativni leasing i financijski leasing. Operativni leasing je korištenje imovine u leasingu bez stjecanja vlasništva, a nakon ugovorenog roka korištenja predmet leasinga vraća se zakupodavcu. Iznos zakupnine ulazi u neoporezivi trošak zakupoprivma, a PDV u pret porez. Predmet leasinga otpisuje se u knjigama zakupodavca. Financijski leasing je, prema Zakonu o leasingu, onaj koji nakon ugovorenog roka zakupa omogućuje povoljnu kupnju predmeta leasinga. Prema MRS-u 17., međutim, osim ovoga, moguća su još tri oblika leasinga: s ugovorom o prijenosu vlasništva na zakupoprivma, s ugovorom prema kojemu razdoblje zakupa ima znatan udjel u preostalom ekonomskom vijeku upotrebe predmeta leasinga i dugoročni zakup u sklopu kojega se nakon diskontiranja iznosa budućih novčanih primitaka i njihova svedenja na sadašnju vrijednost utvrđuje da je vrijednost predmeta leasinga veća od vrijednosti zakupa.

Na znatno više problema u svojoj analizi pravnih promašaja Zakona o leasingu upozorava Zoran Parać, profesor zagrebačkoga Pravnog fakulteta. Tekst analize objavljen je u formi znanstvenog članka u Zborniku 45. susreta pravnika u gospodarstvu. Načelno pravnici prigovaraju zbog pogrešnog prijevoda leasinga na hrvatski jezik u MRS-u 17. i Zakonu o bankama u kojima je leasing pogrešno preveden kao financijski najam. Nije riječ o najmu, nego o zakupu, dokazuje članak Zorana Paraća. Zakonom o obveznim odnosima odvojeno se definiraju ugovorni obvezni odnosi najma i zakupa, pa se na ugovore o leasingu moraju supsidijarno primjenjivati odredbe o ugovornim obveznim odnosima iz ugovora o zakupu, a ne o najmu.

Pokušali smo u Ministarstvu financija, koje je bilo predlagača Zakona o leasingu, doznati tko je točno pisao tekst tog zakona, s obzirom na to da je pravnom analizom prof. Parać dokazao da su tekst pisale za taj posao nekompetentne osobe. Velimir Duvnjak, pomoćnik ministra financija, rekao je da su u radnoj skupini za izradu Zakona o leasingu sudjelovali prof. Siniša Petrović s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Petar Paštrović, predstavnik Udruženja leasing društava, i Dubravko Orlovac iz HGK, Vlatka Rukavina i Sandra Durman iz HNB-a, Ante Samodol i Ivica Letinić iz Hanfe, Drago Jakovčević s Ekonomskog fakulteta, predstavnici različitih službi Ministarstva financija, Porezne i Carinske uprave, Sektora za financijski sustav itd.

Pitali smo Sinišu Petrovića je li točno da je bio član radne skupine za izradu teksta Zakona o leasingu. Odgovorio nam je da je točno da su se konzultirali s njim samo u vezi s jednim pitanjem, mogućnošću da strani pružatelji leasing usluga, osobito iz EU, mogu tu djelatnost obavljati u Hrvatskoj. U izradi samog teksta zakona nismo sudjelovali i načelno se slažem sa svima što je u svojem članku rekao prof. Parać.

Nakon toga ostale stručnjake koje je nabrojio Velimir Duvnjak nismo zvali i provjeravali njihovu stvarnu ulogu u izradi teksta Zakona o leasingu. Neslužbeno smo doznali da je rad na tekstu Zakona o leasingu trajao predugo, često je zastajao. No kako je vrijeme odmicilo, stvar je ‘u svoje ruke’ uzela uža skupina unutar Ministarstva financija i na brzinu završila rad na tome zakonskom tekstu. Ključnu ulogu u toj užoj skupini, među ostalima, imali su Velimir Duvnjak i Maja Barbarić iz Sektor za financijski sustav Ministarstva financija, Zdravka Barac iz Porezne uprave te službenica iz Carinske uprave.

I rezultat je zakonski tekst koji bi bilo najpametnije što prije ukinuti. Člankom 39. Zakona o leasingu određuje se da: ‘Na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuju se osnove obveznih odnosa (opći dio) Zakona o obveznim odnosima, osim ako tim zakonom nije drukčije određeno’. To znači da se na ugovore o leasingu ne smije supsidijarno primjenjivati nijedna odredba iz posebnog dijela Zakona o obveznim odnosima kojima se propisuju svi ugovorni obvezni odnosi u posebnom dijelu Zakona o obveznim odnosima (sklapanje ugovora, opći uvjeti poslovanja, mana volje, forme ugovora, zastupanja, tumačenja ugovora, ništavosti i pobojnosti ugovora, učinaka ugovora itd.).

Akademik Jakša Barbić rekao je da je nedopustivo da Zakon o leasingu pišu osobe koje ne znaju da su odredbe o ugovornim obveznim odnosima u posebnom, a ne u općem dijelu vrijedecg Zakona o obveznim odnosima. Barbić je objasnio i zašto se dogodilo da je člankom 39. Zakona o leasingu pogrešno određeno da se na ugovore o leasingu primjenjuju samo odredbe općeg, a ne i posebnog dijela Zakona o obveznim odnosima.

Ivan Idžošić, savjetnik u RIF-u, suglasan je da zakonska definicija mora biti precizna. Upozorava na činjenicu da je Zakonom o leasingu taj ugovorni odnos podijeljen na dva oblika, financijski i operativni leasing. Financijski leasing je kad zakupodavac za određenu zakupninu ustupa imovinu zakupoprivincu, a većina rizika i očekivane dobiti koja će se ostvariti s tom imovinom prenosi se na zakupoprivincu. A operativni leasing sve je ono što se ne smatra financijskim leasingom.

No tu su i ostala Paraćeva upozorenja na odredbe Zakona o leasingu koje izazivaju dvojbe i moguće sporove. Tako je najprije Zakonom o obveznim odnosima u ožujku 2005. prihvaćena prijašnja legislativa nastala iz slobodne poslovne prakse (autonomno trgovačko pravo), a onda su suprotno tome Zakonom o leasingu u prosincu 2006. ugovori o leasingu izuzeti iz autonomnog trgovačkog prava, premda su drugi slično nastali ugovori ostali u domeni trgovačke legislativne (dokumentarni akreditiv, apstraktna bankarska garancija, ugovori o licencijama).

U čl. 2. nastoji se odrediti predmet leasinga kao pokretnu ili nepokretnu stvar s pozivom na Zakon o vlasništvu, no to bi tako preusko definirano moglo dovesti do eliminacije imaterijalnih dobara iz leasing poslova (primjerice, leasing softwarea).

U istom čl. 2. u stavki o povezanim osobama propisuje se da subjekt može biti isključivo samostalna osoba, a da se pritom ne određuje pobliže na što je zakonodavac pritom mislio (jesu li to trgovačka društva ovisna o drugim trgovačkim društvima ili možda trgovačka društva koja prije svojih odluka moraju imati suglasnost države) odnosno zašto zakonodavac nije jasno rekao na što je mislio?

U čl. 6. ograničuje se tko se može baviti poslovima leasinga, pri čemu se domaća i strana leasing društva ili banke podvrgava različitim pravnim režimima. U čl. 13. stavki 1. određuje se da leasing društvo može biti svaka pravna osoba upisana u registar, a u stavki 2. istog članka ta se mogućnost ograničava samo na društva kapitala, d.d. i d.o.o.

Iz dikkije čl. 3. i čl. 14. moglo bi se shvatiti da se poslovima leasinga mogu baviti samo d.d. i d.o.o. koji su se tim poslovima bavili prije stupanja na snagu Zakona o leasingu i oni koji će se tek osnovati. To bi značilo da se svi d.d. i d.o.o. koji postoje od prije ne bi mogli uskladiti sa zakonom i doregistrirati za obavljanje leasing poslova, zbog čega je Hanfa, riskirajući da je se optuži da djeluje mimo Zakona o leasingu, izdala posebno mišljenje 22. veljače 2007. prema kojemu se leasing poslovima mogu baviti i prije osnovani d.d. i d.o.o. ako ispunite propisane uvjete.

Člankom 9. Zakona o leasingu propisano je da temeljni kapital leasinga društva mora biti najmanje milijun kuna. Za financijski leasing, s obzirom na to da je riječ o zapravo financijskoj instituciji, to je prema zakonu i d.o.o. ako ispunite propisane uvjete. Očito je iznos određen od oka.

Temeljni kapital leasinga društva mora u cijelosti biti unaprijed uplaćen isključivo u novcu. To je neracionalno i suprotno Zakonu o trgovačkim društvima, prema kojemu se temeljni kapital može povećavati iz sredstava i samog društva.

Zakonom o leasingu propisuje se i kvaliteta novca kojim se za leasing društva uplaćuje temeljni kapital ili iznos za koji se taj kapital povećava (to ne smiju biti zajmovi ni krediti niti na bilo koji drugi način opterećena financijska sredstva).

Zakonom o leasingu nije uređeno stjecanje vlastitih dionica ili udjela u društvu, pa se podrazumijeva da se na to mora primjenjivati Zakon o trgovačkim društvima. Stekne li društvo vlastite dionice, promijenit će se upravljačka struktura u društvu. Vlastite dionice, međutim, ne daju pravo glasa. Tako će se moći dogoditi da će netko s manje od 10 posto glasova naći u kategoriji imatelja kvalificirane većine.

I još mnoštvo detaljnih analitičkih primjedbi, a na kraju Zoran Parać zaključuje da bi velik dio Zakona o leasingu valjalo iznova napisati. Rješenje problema prof. Parać vidi u primjeni MRS-ova, čijom se primjenom problemi leasing poslova rješavaju u sklopu struke, a ne statusnopravnim propisima redigiranim na način na koji je to učinjeno Zakonom o leasingu.