Borba za irsku neovisnost vjerojatno je jedna od najopijevanjih u povijesti, a slika simpatičnih Iraca marketinški vrlo dobro voden projekt tijekom nekoliko desetljeća. Sigurno stoga nije ni malo onih koji bolje poznaju njihovo oslobađanje od vlastitoga. Ipak, ovo je Ken Loach, a film je ovjencan s nekoliko uglednih nagrada i nominacija, među kojima je Zlatna palma u Cannesu prošle godine.
‘Irska disciplina’ inače se korektno odradivala, pa ni taj, posljednji u nizu filmova, nije iznimka, iako ga se radilo s mnogo više srca i stava. Već na početku Loach demonstrira silu i jasno daje do znanja da se ne misli poigravati ni ispričati dopadljivu i seksu priču o junacima pokreta otpora koji se bore protiv Engleza iz čiste dosade, jer su oni zapravo sasvim simpatični okupatori, a i donijeli su fish and chips, na kraju krajeva.
Film i dalje obiluje klasičnim otočkim pristupom nasilju, sirovim i izravnim, a najsporniji je moment iznimno negativan i brutalan prikaz ponašanja engleskih vojnika, koji su možda prvi put predstavljeni kao nemilosrdni, ugnjetački okupatori. To su, dakako, i bili, i to diljem svijeta, pa je ugodno to napokon i vidjeti. Naime, kad se odvaže na takav prikaz samih sebe, Englezi to obično čine tako da na kraju ipak ispadnu šarmantni i više bajnovski istraživači dalekog svijeta nego kolo-nizatori par excellence.
U središtu su priče braća Damien i Teddy, koji vode lokalnu četu pokreta otpora, a nakon oktroiranog primirja našli su se na suprotstavljenim stranama. Damien je tiši, doktor i idealist, a Teddy je čvršći i realističniji. Na kraju jedan mora otići… To je nekako i glavna tema filma, iako je Loach ujednačio povijesnu pozadinu s osobnom pričom. Cilj mu je bio prikazati bratobilačku perspektivu, ali i ocrtati prastaru lekciju iz Francuske revolucije da revolucija uvijek jede svoju djecu i nerijetko okreće brata protiv brata.
