Došli su nekako tiho, prirodno, bez velike pompe, kao dio procesa normalnog za današnje prilike. Tako sada izlaze hrvatska izdanja Playboya, Cosmopolitana, National Geografica, Readers Digesta, Le Monde diplomatiquea i možda još nekih svjetskih časopisa. I prema tome, zaključuju mnogi, Hrvatska pokazuje da je neodvojiv dio Europe.
Ipak, nije tu riječ samo Europi, a još manje samo o Hrvatskoj. Na najvećem dijelu globusa počelo je zlatno doba međunarodnih izdanja, točnije izdanja prema licenciji za neki svjetski poznati novinski brend. Globalizacija mijenja i svijet medija, a ne samo automobilu, tekstila i računalnih programa. Udio međunarodne razmjene u svjetskom BDP-u tijekom posljednjih tridesetak godina povećao se više od četiri puta, a informacije putuju brže nego ikad. Zato je sada moguće istodobno čitati isti tekst u brojnim zemljama, i to ne samo na mreži nego i u tiskanim medijima.
Le Monde diplomatique izlazi, na primjer, na pedesetak jezika u isto toliko zemalja, od kojih svaka nacionalna redakcija mijenja samo dva do tri teksta. Po drugu kulture postaje sve manje lokalno, a sve više globalno.
Hrvatska je suočena i s globalizacijom vlasništva nad svojim medijima – najvažniji su prešli u strane ruke. Stanje nije isto kao kad je riječ o bankama, ali nije ni mnogo drukčije. Posljedica je dominacija tabloid i estrade, glavne medijske preokupacije. Do kada će to trajati? I na to odgovor vjerojatno treba potražiti u iskustvu globalizacije. U globalnom svijetu sve se troši brže nego ikada prije, uključujući ideje i interese za njih, pa današnji recept za uspjeh može već sutra postati put u pakao.
