Čovjek treba raditi ono što ga čini sretnim

Hrvatska se mora upustiti u pothvate primjerene svojoj veličini. Budući da imamo visokokvalificirane stručnjake, trebamo se okrenuti inovacijama, tržištu ideja, na kojem možemo biti ravnopravni sa svijetom.

• No, da bi se napravio dobar proizvod potrebno je ipak nešto više od sreće u poslu. Što je potrebno da bi se napravio dobar proizvod? – Za stvaranje proizvoda koji ide u široku produkciju treba imati kapaciteta, znanja, energije i kapitala da se uopće krene u razvijanje. Uz to treba imati marke i prodajne mogućnosti da se to sve reklamira na stranom tržištu.

• Svaki voda ima neke vrijednosti koje ga vode kroz poslovanje. Koje su vaše? – Moja je vizija da svi zaposlenici u kompaniji moraju dijeliti sudbinu te kompanije. Iako sam uvijek imao velikih problema s nadredjenima u biznisu koji sam vodio, zagovarao sam politiku da se, ako postoji prilika za nagradu, svim ljudima u organizaciji, bez obzira na razinu, mora pružiti mogućnost da dobiju to priznanje. Ako su zbog dobro obavljena posla zaposlenici dobili bonuse, dobile su ih i tajnice.

Vjerujem da poslu treba pristupiti potpuno iskreno jer se tako sa zaposlenicima, partnerima i kupcima može postići mnogo više nego laganjem. Moja je teorija da je uvijek najteže reći istinu. Treća je vrijednost, posebno istaknuta u hi-tech industriji, povezivanje biznisa i tehnologije. Četvrta je stvar da onaj koji o nečemu odlučuje mora imati odgovornost prema svojim odlukama.

• Kad govorimo o stvaranju malih ICT tvrtki, što bi Hrvatska, kad je o tomu riječ, mogla napraviti s milijardu dolara? – Milijardu dolara treba razdijeliti na mnogo manjih kompanija. Ponešto sam kad u američkim medijima čujem da se spominju tvrtke poput Ine, Podravke, Plive, ali mi ne možemo imati sve takve kompanije jer, gledajući ukupne resurse, 90 posto tvrtki treba biti malo. Malo je poznat podatak da u Americi ima 16,5 milijuna tvrtki s manje od 10 zaposlenih, na kojima se temelji velik dio američkoga gospodarstva. Tvrtku treba polako razvijati, jer novorođenče u pelenama ne može se poslati na fakultet. Kad je riječ o ulaganju milijarde dolara, danas najveće američke ICT tvrtke startale su s manje od 10 milijuna dolara.

• Naime, postavio sam vam to pitanje jer u Hrvatskoj postoji dvjestotinjak državnih tvrtki gubitaša koje zajedno duguju oko milijardu dolara, a država ih stalno spašava da bi ona zamijenila ljude. Automatizirali su sve druge biznise, ali to ne žele napraviti u svojem. Naime, cijena jednog računala za tvrtku nešto je viša od 500 dolara, to mora i odgovarati. Lako je kockati se s tuđim novcem ako nemate nikakvu odgovornost. Na kraju, treba poštovati socijalne razlike u velikim kompanijama.

• Uzimajući sve to u obzir, kakva je budućnost ICT-a? – ICT nije ni približno ono što je bio. Citirat ću sir Johna Bonda, voditelja bankarske grupacije HSBC, koji je rekao da se prednost od nove tehnologije može održati najviše tri mjeseca, dok konkurencija ne nabavi istu tehnologiju. Prednost biznisa su ljudi i budućnost je u tome da od ne-programera stvorimo programera – tako treba razvijati poslovne aplikacije. Kad kažem da treba stvoriti programera, ne mislim da će svatko trebati znati programske jezike, nego sve treba toliko automatizirati da svatko može sve raditi na jednostavan način.

• U kojem bi smjeru trebao ići hrvatski ICT? – Ponajprije treba osigurati da naše školstvo bude u najmanju ruku dobro kao što je nekada bilo i stručnjacima koji odlaze iz školstva omogućiti pristup tržištu kapitala u start-up projektima, a ne se svim silama truditi zaposlitih u velikim kompanijama. Hrvatska se mora upustiti u potpuno primjerene svojoj veličini. Budući da smo svijetu dokazali da imamo visokokvalificirane stručnjake, trebamo se okrenuti inovacijama, tržištu ideja.

Danas nam internet, za razliku otprilike deset godina, omogućuje pristup mnogim informacijama, ali i predstavljanje proizvoda i ideja globalnom tržištu. Ne bih želio nikoga izdavati, ali postoji nekoliko tvrtki koje sudjeluju na svjetskom tržištu. Zato ne vidim nikakvih prepreka da Hrvatska ne bi mogla biti ravnopravna sa svijetom.

• Budući da na MIPRO svake godine dolaze i strani predavači, stručnjaci iz raznih područja, kako oni doživljavaju Hrvatsku općenito, ali i naše gospodarstvo? – Hrvatsku gledaju kroz nas nekoliko uspješnih Hrvata koji smo na visokim položajima u svjetskim tvrtkama. Također, pojam su im naša povijest inženjerstva i Nikola Tesla. Kad je riječ o domaćem ICT-u, znaju da imamo Siemens i Ericsson. To što se mnogi od njih, poput mog prijatelja Wyatta Sattrnese, kojem je ovo drugi MIPRO, vraćaju u Hrvatsku, dovoljno govori o tome koliko im se sviđa boraviti u našoj zemlji.

Međutim, poznato je da stručnjaci u visokim tehnologijama vole boraviti u toploj klimi, stoga bi naša obala bila idealna za otvaranje manjih centara u kojima se može upotrijebiti lokalne stručnjake.

• Postoji li mogućnost da hrvatska za deset godina stekne imidž hi-tech države kao što danas ima imidž turističke zemlje? – Moj bi savjet bio da ne čekamo stvaranje imidža. On nastaje kao rezultat malih pobjeda; moramo ulagati u male tvrtke koje će konkurirati na svjetskom tržištu. Kad stvorimo kritičnu masu, stvorit će se i imidž. Previše nam je stalo do imidža, a premalo do rezultata.

• Smije li u biznisu biti emocija? Čini li vam se da Hrvati u sve, od sporta do biznisa, ulazu previše emocija i da strani kapital smatraju dobrodošlim, ali da pritom ipak sami ostaju gazde? – Meksiko ima zakone koji jasno kažu da je nešto što stranac sagradi njegovo vlasništvo 99 godina. Nakon toga to postaje državno. Napravi li stranac nešto korisno, primjerice sagradi hotel, nikamo ga neće odnijeti. U tome ne smije biti emocija. Poslovna je logika da, ako netko nešto uloži, očekuje da bude gazda i da od toga stvara profit. Međutim, zakonom treba odrediti pravila da se ne bi dolazilo do destrukcije i uništavanja okoliša.

• Da vam netko u Hrvatskoj ponudi ministarsku funkciju, biste li je prihvatili? – Moja je filozofija života da nikad ništa ne treba odbijati prije nego što se ponudi. Vrlo bih rado razmotrio takvu mogućnost, ali ne mogu reći bih li je prihvatio ili ne. Pitate li me jesam li već dobivao ozbiljne ponude, moj je odgovor niječan. U slučaju ponude financijska bi strana bila najmanje važna jer ja ne trebam posao – trebam izazov. Izazov mi je postojanje problema i njegova težina, to da ja svojim iskustvom i znanjem mogu pridonijeti njegovu rješavanju.

• Što biste poručili mladim poslovnim ljudima u Hrvatskoj? – Čovjek sâm mora ulagati u sebe. Obrazovanje treba shvatiti kao kontinuirani proces, a ne kao nešto poput ‘ići ću na fakultet nešto naučiti i na tome će sve stati’. Danas je razvoj takav da ono što se nauči danas za deset godina više neće biti korisno. Ja učim cijeli život. Na svakom poslu ponovno učim. Vjerujem da ću učiti i kad odem u mirovinu, čitam ću stručne časopise i knjige. Isto bih savjetovao mladima u Hrvatskoj. Nemojte se bojati: mi imamo dobro i fleksibilno školstvo, nismo usko specijalizirani, što je naša prednost, jer nikad ne znate gdje ćete završiti. Nemojte se brinuti za imidž, on nije važan.