Dikan: Poduzetnik s kojim je bolje piti kavu nego poslovati

Što zapravo radi, poduzima i kojim se biznisom bavi Splićanin koji je hrvatskoj javnosti poznatiji kao bogati muž ‘slavnih žena’ nego kao poduzetnik, gotovo je nemoguće otkriti. Nikad se nije bavio nečim konkretnim, nikad nije trgovao u svoje ime i za svoj račun, nije lobist niti je konzultant, u biznisu je uvijek bio i ostao – promotor. Tako je Josipa Dikana Radeljaka, čovjeka koji slovi za uglednoga hrvatskog poduzetnika, često i biznismena, opisao dugogodišnji prijatelj. Dikan, kažu neki od onih s kojima ispija kave na Cvjetnom trgu u Zagrebu, osluškuje što se zbiva, koji se poslovi planiraju i onda se u njih ubacuje, nudi svoju ekspertizu, najčešće posredovanje, i potentira, bez obzira na to o čemu je riječ.

U mladosti menadžer i član grupe Batali, otkad se za prvom suprugom Bebom Lončar, slavljenom jugoslavenskom glumicom, otišnuo u Rim, radi svašta. A kako je zaradio novac, koji nedvojbeno ima, ali ne na domaćim, nego na stranim računima, ljudi koji ga hvale smatraju nepristojnim pitanjem, a oni koji ga kude, tek kažu da bi voljeli znati. Poslovni svaštar dosljedan je samo svaštarenju, pa tako ljubazna tajnica tvrke Leora, u vlasništvu Radeljakova sina Lea, objašnjava da se Leora podjednako bavi sa svih 79 djelatnosti za koje je registrirana 1994., a koju od oca 2000. preuzima sin Leo, što, pak, ne znači da Dikan ne vuče sve konce. Leora je društvo s ograničenom odgovornošću za turizam, trgovinu i usluge te putnička agencija, no možemo zaključiti da se Dikan, pogledamo li popis djelatnosti za koji je tvrtka registrirana, među ostalim bavi tiskanjem novina i izdavanjem časopisa, financijskim posredovanjem, građenjem i projektiranjem, istraživanjem tržišta, cestovnim prijevozom putnika, računovodstvom, tečajevima ronjenja, poslovnim faktoringom, savjetovanjem, proizvodnjom namještaja, skrbi za starije osobe, čišćenjem, organiziranjem koncerata, dizajnom, pripremanjem hrane te reciklažom i kurirskim uslugama.

Bračne razmirice Josipa Radeljaka i Vlatke Pokos i skandal s privođenjem na policiju danima zabavljuju posjetitelje zagrebačke špice. Dikan voli tužakati sudu, pa je tužio i tvrtku Chrysler tvrdeći da je pogreška na automobilu prouzročila smrt druge mu supruge Ene Begović, što je potkrijepio podacima o više takvih slučaja u svijetu. Ipak, Dikan si je kupio i vozi najnoviji model upravo Chryslera, a što to govori o njemu, svatko neka prosudi sâm. Među tračevima o Dikanu jest i onaj da se s Tomislavom Horvatinčićem zavadio prigovorivši mu da mu je Tomo ukrcao ideju obnove donjogradskog bloka na Cvjetnom trgu.

Ni taj trač nije moguće potvrditi, no moguće je da se Dikan uvrijedio jer se nije mogao ubaciti u posao. Ipak, u hrvatskom mu biznisu prije ne ide nego što mu ide, jer ovih ga dana uz privatni skandal s trećom suprugom prati i poslovni neuspjeh. Ministarstvo zaštite okoliša ukinulo je, naime, tvrtki Sky Plastic International, čiji je suvlasnik uz Talijana Ettore Santija i Radeljaka tvrtka Leora, privremenu dozvolu za skupljanje i skladištenje neopasnog otpada, uglavnom PET ambalaže, u pogonu bivšeg ogulinskog DIP-a u Josipdolu.

Nadzor resornog ministarstva utvrdio je da Radeljak i ekipa imaju uporabnu dozvolu za skladištenje stolarije, a ne opasnog otpada, pa je projekt zaustavljen. Ovaj su put, tumači se, protiv Radeljaka stali branitelji drugoga tamošnjeg koncesionara za PET otpad, pa će Radeljak još jednom u bitku protiv sustava iako je početkom godine prijetio odlaskom iz Hrvatske jer da ga se bezrazložno progoni. A on opstaje jer ima poznanstva u svim sferama moći, koje mu ipak nisu pomogle u najnovijem skandalu, što možda znači da je Dikanov utjecaj na zalazu.

Na spomen lika i djela Dikana Radeljaka prvi odgovor većine sugovornika ove teme bio je podsmijeh, a zatim riječi ‘magla’, ‘enigma…’, ‘nedefinirano nešto…’ i slično. Uglavnom, dojmovi se mogu sažeti: riječ je o poduzetniku s kojim je zabavno piti kavu, ali ne i poslovati. Dikan Radeljak je, kažu poznavatelji njegova osobnog opisa, prije konfliktan čovjek nego kontroverzan poduzetnik, uvijek je u sukobu sa svima oko sebe, svadljiv i škrt. Doduše, veoma je zabavan, voli biti u društvu i jako mu je važno da bude okružen glamurom.

Poznat je po ‘sitnim’ prekršajima u gradnji, pa je tako zbog adaptacije kuće na dubrovačkom Stradunu dobio uvjetnu zatvorsku kaznu zbog uništavanja kulturne baštine, što ga nije spriječilo da se igra proširenja stana na zagrebačkom Cvjetnom trgu i, prema tvrdnji susjeda, ‘otme njihovu zajedničku terasu’. Građevinske nepodopštine idu toliko daleko da jedan stari prijatelj kaže kako Dikan nije u pretjerano dobrim odnosima ni s majkom ni s polubratom Željanom Radmanom upravo zato što ih je naložio okriviši njihov građevinski prostor u Splitu svojim pothvatima. Oni koji brane Dikana, reći će da je sve stekao svojim rukama i da je pošten, pa zato i progonjen u naknadnom hrvatskom društvu, da je vrlo vrijedan i inteligentan. ‘On je biznismen, što tu nije jasno?’ pita jedan prijatelj.

Karijera Dikana Radeljaka, rođenog 1943. u Splitu, može se podijeliti u tri faze. Prva je ona prije 70-ih, prije Italije. Studirao je elektrotehniku u Splitu i bio uspješan poslovod sastava Batali, čija su glavna konkurencija bili Delfini. Dikan je u 60-ima bio, kažu upoznati, beskupolzan menadžer i već je tada načinom na koji se odnosio prema poslu i ljudima bio ispred svojeg vremena, pa tako neki kažu da njegovoj bahatosti danas nemaju što zamjeriti, ali da se prije više od 30 godina ponašao posve suprotno vrijednostima društva u kojima je poslovao. Iz te faze njegova života poznat je po otvorenu prvoga privatnog kafića Semafora, danas restaurana u vlasništvu njegova polubrata.

Iz kapitalističke Italije u socijalističku Jugoslaviju vijesti o Radeljaku dolazile su u obliku priča, pa se govorilo da ima luksuznu vilu na periferiji Rima. Ta, druga faza Dikanove karijere sasvim je maglovita. Nije jasno što je radio u Italiji sedamdesetih i osamdesetih godina, a nagađanja njegovih prijatelja sve su samo ne pouzdana. Prema jednoj priči bavio se izvozom mesa iz Italije u Sovjetski Savez, a prema drugoj trgovao je naftom i bio u dobrim poslovnim odnosima s Vojkom Santrićem, jednim od lidera najvećeg jugoslavenskog ‘export – import’ poduzeća General Exporta, koji se, otišavši u Milano, odmetnuo i osnovao tvrtku Ghenimex, koja je trgovala svime čime se trgovala moglo, a Dikan je u njoj imao svoje mjesto.

Prema trećoj priči druga nije istinita, nego se može čuti tvrdnja da Dikan nikad nije prijateljao sa Santrićem, nego mu je u poslovanju u Italiji pomogao splitski gradonačelnik i veleposlanik Jugoslavije Ante Skataretiko. U petoj priči spominje se tijesna veza Dikana i bivšega talijanskog premijera Bettina Craxija, poslije umiješanog u mnoge kontroverze. Treća faza Dikanove karijere počinje kad se devedesetih vraća u Hrvatsku kao bogati poduzetnik, a može se čuti da se na natječaj za prodaju Slobodne Dalmacije u suradnji s talijanskim investitorima javio zato što je, koliko god to nevjerovatno zvučalo, Slobodna prije nego što je postala društveno vlasništvo bila u vlasništvu Radeljakove obitelji. Što zapravo radi u Hrvatskoj, nitko pouzdano ne zna, ali spekulira se da je za državu posredovao u utjerivanju duga talijanske kompanije Coopconstruttori, koja je pobjegla s gradnje tunela Mala Kapela ne obavivši posao.