DOSTA NAM JE priča o slovačkim automobilima!

Već prvo pitanje ozbiljno je naljutilo gospodina Česarca, predsjednika Varaždinske gospodarske komore. Opet ta Slovačka! Oni koji mu stalno nabijaju Slovačku na nos, nemaju pojma o čemu govore! Slovačku smo spomenuli na početku razgovora o razvoju Slobođane zone Varaždin, u dobro poznatom kontekstu: Slovaci su privukli velike strane investicije, u prvom redu u tehnološki naprednu i profitabilnu automobilsku industriju, a na poljima oko Varaždina još ‘cvjeta sto tekstilnih cvjetova.

Nakon što smo popili kavu i malo smirili živce, dipl. ing. Čedomil Česarec počeo je računati. U razvijanoj slovačkoj automobilskoj industriji radnik zarađuje 400 eura na mjesec, i to bruto. Na ruke ne dobiva ni 300 eura. Čak je i u Njemačkoj, u najnovijoj BMW-ovoj tvornici, plaća 700 do 750 eura. ‘Kaj mi možemo očekivati u takvoj industriji?’ Hrvatska si sa svojim skromnim resursima ne smije dopustiti prihvaćanje velikih multinacionalnih tvrtki koje se bave takvom ili sličnom industrijom. To je još gore od tekstilne konfekcije. U njoj samo priučeni ljudi slažu dijelove. Automobiljska industrija ima svoje stožere u Njemačkoj, Francuskoj ili Koreji, u matičnoj zemlji razvija tehnologiju, marketing i sve drugo.

• Od nas ne trebaju ništa osim radnika koje su spremni platiti 150 do 200 eura. To imaju u Rumunjskoj, Bugarskoj, a, nažalost, i u Slovačkoj. Za nas je rješenje nešto drugo: vlastita pamet i znanje. Od stranih poduzeća dobrodošla su ona koja ugrađuju što više vlastita znanja. Upravo smo takva privukli u Varaždin – kaže Česarec.

Koja su to poduzeća? Uglavnom mala i srednja, naravno prema europskim, a ne hrvatskim mjerilima. Riječ je, najčešće, o starim obiteljskim tvrtkama ili društvima, kod kojih se točno zna tko je vlasnik. Ona imaju sasvim drukčiji odnos prema poslu i razvoju. To je svojevrsni obiteljski odnos, u kojem se ne trči samo za profitom pod svaku cijenu, nego se čuva tvrtka i razmišlja dugoročno.

Mađarska Vlada, na primjer, najavila mogućnost povećanja poreza, veliki je Audi odmah odgovorio da će u tom slučaju otpustiti sve radnike, zatvoriti svoju tvornicu u Mađarskoj i preseliti je u neku jeftiniju zemlju. Može se pretpostaviti da u tom slučaju, zapravo, nije bila riječ o porezu jer je najavljeno povećanje bilo skromno. Očito je bilo važnije da se pokaže tko je gazda i s kim se ne može igrati. Kako dolazi, krupni multinacionalni kapital spreman je i otići. Budući da ništa nije uložio u domaće znanje i razvoj, time ništa ni ne gubi. U današnjem svijetu nije teško pronaći jeftine, priučene radnike i isto takve vlade oduševljene što u njihovu zemlju investira neka velika svjetska tvrtka.

Ali vratimo se u Varaždinsku komoru, gospodinu Cesarcu. Pokušava za kakva se on zalaže također posluju na svjetskom tržištu, gdje opstaju upravo zbog velikog udjela vlastita znanja, ali voljna su prenijeti to znanje zato što razmišljaju dugoročno i zato što su došla da tu i ostanu.

• Kad razgovarate sa Slovacima – kaže on – a ja ondje imam prijatelje, slavenska je duša ipak slavenska duša, pa kad vam Ciganin malo zasviru, istina izlazi na vidjelo. Onda kažu: ‘Sve su nam uzele, i radnu snagu, radimo im za 300 eura…’ Izračunajte si: toliko kod nas imaju zaposleni u tekstilu, a ne u visokoproduktnoj i profitabilnoj automobilskoj industriji. Jest profitabilna, ali za koga? Slovaci su sebi tako blokirali sve resurse. Vi ne možete naići ni na jednog čovjeka koji razmišlja kako razviti vlastiti posao.

Varaždinska komora organizirala je posjet Slovačkoj da bi se ljudi upoznali i ojačali poslovnu suradnju.

• Ja sam sa sobom doveo gospodarstvenike, ljude s veleučilišta, s Fakulteta organizacije i informatike, tako da se odmah pokazalo da mi o europskim tokovima znamo neusporedivo više od njih. Oni imaju jednu državnu agenciju koja vuče sve konce prema Europi. Pitam ih: ‘Koje bi slovačke tvrtke mogle s nama razgovarati? Mene ne zanimaju njemačke tvrtke u Slovačkoj jer nisam sa sobom doveo ljude iz stranih tvrtki, nego domaće, stoga me i zanimaju takvi sugovornici. Slovaci nisu imali koga ponuditi. Njihovi se ljudi bave građevinarstvom ili su, u najboljem slučaju, mali ugostitelji. Sve je to nisko profitabilno i s malim plaćama.

Ali, jesu li tekstil i koža alternativa okrutnim multinacionalkama? Zar osnivanje slobodne zone nije bila prilika da se privuče profitabilnija industrija i tako promijeni nepovoljna privredna struktura? U Slobodnoj zoni Varaždin danas radi 11 različitih tvrtki koje povezuje samo to da se bave proizvodnjom. BHS, primjerice, proizvodi strojeve za valoviti karton. Od njih su samo tri u domaćem vlasništvu. Sve dobro posluju i sve su reinvestirale svu dobit koju su dosad ostvarile. Tu se ne ponavlja slučaj velikog Telekoma ili stranih trgovačkih lanaca, koji dobit iznose u matične zemlje. U regiji ukupno posluje 350 poduzeća u potpunom ili djelomičnom stranom vlasništvu i ostvaruje 15 posto ukupnog prihoda. Da je stvaranje nove strukture u punom zamahu, vidi se dobro upravo prema udjelu tekstila u ukupnom prihodu Varaždinske regije. Godine 1996. na tekstil je otpadalo 20 posto, a danas je to samo četiri posto. Ali, tih je četiri posto, u apsolutnim brojkama, više od onih nekadašnjih 20 posto. Što više, spašavajući tekstil, Varaždinci su, zapravo, postavili temelj novoj privrednoj strukturi.

• Kad smo 1999. počeli na tome raditi, Varteks je bio u katastrofalnom stanju. Bilo je mnogo nezaposlenih, stoga bi bilo ludo odbiti bilo kojeg investitora koji nudi posao i kruh. Prije nego što je došao k nama, austrijski vlasnik Boxmark Leathers obišao je gotovo cijelu Hrvatsku i svi su ga odbili. Mi smo ga odmah prihvatali i dali mu lokaciju, i to na mjestu koje je Austrijanac tražio, u Trnovcu Bartolovečkom. Gradonačelnik Ivan Čehok dao je punu podršku, a ja sam pozvao direktore Varkoma, Elektrte itd. i rekao im: ‘Ne možemo vam dati novac, morate investirati sami, ali zaradit ćete kad budete prodavali. Imate više od 20 posto razlike u cijeni.’ Tako je počela gradnja Slobodne zone Varaždin.

U međuvremenu je Boxmark počeo sa samo 20-ak ljudi, i to u iznajmljenoj Varteksovoj halji. Kad je poslije tri godine prešao u svoju novosagradenu tvornicu u Zoni, već je zapošljavao 500 ljudi. Sada ih ima 2.000 i više od sto milijuna kuna izvoza.

• Tekstilna nam je industrija nakon stotinu godina, koliko kod nas postoji, već u krvi. Jako se varaju oni koji misle da se to može odjednom prekinuti i već sutra početi nešto sasvim drugo. Imali smo mnogo ljudi koji su bez obzira na nisku plaću htjeli u tekstilnu industriju. Uvijek je pun i naš odjel za tekstil na Tehnološkom fakultetu. Zato je u cijelom varaždinskom tekstilu provedena reindustrijalizacija i reindženjering jer se vidjelo da to ne može samo tako, da tekstil ne može ne raditi. Sad više nemamo nezaposlenih tekstilaca, pa se kod nas zapošljavaju ljudi iz Čakovca, Virovitice… Također, čim je nestalo nezaposlenih radnika, počele su se dizati plaće. Kaže mi ovih dana direktorica VIS-a: ‘Čuj, Čedo, morala sam povisiti plaće, radnika nema, ne mogu stati, narudžbe su tu…’

Ista logika dovela je do ponovnog rasta tekstilne industrije i u Europskoj uniji.

• Kad čujem da netko kaže: ‘To moramo zatvoriti, to nije perspektiva’, pitam se kako to da se u Europi tekstil i koža vraćaju – kaže Cesarec.

Od starih industrija dobre izgleda za opstanak ima i namještaj, kojega se neki također olako odriču. U Varaždinu se, primjerice, planira prodaja stanova POS-a zajedno s namještajem. Kupci koji na to pristanu proći će jeftinije, a domaća će industrija imati osiguran plasman. U jednoj smo analizi pronašli podatak da je u proteklih deset godina varaždinska drvna industrija izgubila cijeli godišnji prihod samo zbog toga što tečaj nije pratio rast cijena. O tečajnoj politici, Cesarec, međutim, ne želi govoriti.

• Čim to spomeneš, odmah te anatemiziraju… I u postojećim uvjetima može se poslovati ako se zna i hoće. Mi smo, primjerice, to riješili da naši klasteri zajedno plaćaju Elektroprivredu, dakle po cijenama za velike potrošače, a da drvna industrija plaća Hrvatskim šumama u dvanaestinama, a ne sve odjedanput, kad se siječe šuma.

Varaždinci i ubuduće računaju na strane, kao i na domaće investitore, ali one koji dolaze kao partneri. Korist mora biti obostrana, pri čemu je najvažnije da se uz proizvodnju organizira i razvoj, da se mogu razvijati i domaći ljudi.

• Tvrtka koja k nama želi prebaciti samo proizvodnju, bez razvoja ili dijela razvoja ili bar konstrukcije, za mene ne postoji. Ja s njom neću ni razgovarati – kaže Cesarec.

• Ali sada je u Hrvatskoj takva situacija da se svaki načelnik općine bavi ulaganjima. Svi žele svoje zone, pa ih u cijeloj zemlji već ima više od dvadeset. A kad se potroši novac, svaki je investitor dobar investitor.

Ipak, kakvu proizvodnju priželjkuju u Varaždinu? Cesarece oči zaškire čim se spomenu dvije riječi: biotehnologija i nanotehnologija. I u jednom i u drugom slučaju u srcu projekta mora biti razvojni institut. Postoje i konkretni projekti, o kojima još ‘ne bi štel govoriti’. Jedan od njih temelji se na poznatom i za neke spornom Megaminu. U novoj zoni neće više biti najvažnije nove hale, nego nova tehnologija.

Jedan od zanimljivih projekata jest i razvoj obnovljivih izvora energije. U županiji se svakodnevno proizvode 350 tona otpada, koji treba skupljati na jedno mjesto i od njega proizvoditi bioplín. Je li to moguće?

• U Varaždinu ništa nije teško. Mi se možemo dogovoriti. Ne biste zaslužili danas, ali biste sutra… – kaže Cesarec.

U teškim vremenima za gospodarstvo, 1999. godine, Varaždinci su u svojoj strategiji predvidjeli obnovu industrije. Tada je to bila hereza. Doduše, i sada mnogi dokazuju da budućnost imaju samo usluge, i to u prvom redu financijske. Cesarec odgovara da se sve mora odvijati usporedno, ali da je proizvodnja ipak temelj svega:

• U varaždinskom tekstu svaki dan na posao ide deset tisuća ljudi, a razvijana financijska industrija stvara samo nekoliko bogataša.

Takvom je politikom od godine 2000. zapošljeno osam tisuća ljudi. Izvoz Varaždinske županije lani je bio 700 milijuna dolara, a u ovoj godini bilježi rast od 36 posto. To znači da će do kraja godine dostići milijardu dolara.

Umjesto dogmi i navodnih ekonomskih aksioma Varaždinci su slušali glas zdravog razuma.

‘Sve su teorije sive, samo je drvo života zeleno’ – to je davno napisao Johann Wolfgang Goethe, a ne neki od današnjih glasovitih ekonomista. Moglo bi se reći da i Varaždinci grade svoju budućnost na način koji se ubraja u beleštiju bar koliko i u ekonomiju. Umjesto filozofiranja o industrijama budućnosti i svijetu koji se ubrzano mijenja, Cesarec kaže:

• Mi gledamo gdje bomo što više zaslužili…