Mnogi nisu vjerovali da domaća industrija može proizvesti moderni niskopodni tramvaj

U nas se sve veća pozornost pridaje malom gospodarstvu, koje čine mali i srednji poduzetnici. Taj dio hrvatske privrede okuplja 98,5 posto ukupnog broja registriranih poduzetnika, a ima znatan udio u stvaranju BDP-a, u posljednje vrijeme i u izvozu. Cilj je Hrvatske izvozne ofenzive, koju su zajednički pokrenuli Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva i udruga Hrvatski izvoznici (uz potporu Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatske obrtničke komore) povećati ukupan izvoz i pronaći putove veće uravnoteženosti izvoza i uvoza, a time i smanjiti velik raškarak u trgovinskoj bilanci.

Isto tako važan je cilj izvozne ofenzive i povećanje broja poduzetnika koji će se više ili manje uključivati u izvoz. Računa se da bi se u nekoliko idućih godina taj broj morao povećati za otprilike 3.000 gospodarskih subjekata. Prema sadašnjoj strukturi privrede, tu armiju novih izvoznika moguće je pronaći isključivo u sferi maloga gospodarstva. Važno je stoga stvarati realne preduvjete za realizaciju tako postavljenih ciljeva.

Što treba učiniti da stvorimo pretpostavke za ostvarenje tako postavljenog cilja? Standardnim, klasičnim tehnologijama to nije moguće jer postoje zemlje s jeftinom radnom snagom (Kina, Indija i druge) koje rade s mnogo manjom novostvorenom vrijednošću. Jednostavno je nemoguće na taj način postići tako visok BDP. Susrećemo se odmah s problemom da područje visokih tehnologija zahtijeva velika ulaganja. Zahtijeva i velika koncentrirana znanja, koja su potrebna da bi se takvi projekti realizirali. To je jedan od razloga zašto su svakoj državi, pa time i Hrvatskoj, potrebna velika poduzeća.

Koja je konkretno uloga ‘velikih’ poduzeća u jačanju izvoza jedne zemlje? Možemo li uzeti za primjer njemačko gospodarstvo, koje ostvaruje iznimno respektabilne rezultate upravo u izvozu? U Njemačkoj, koja je svjetski prvak u izvozu, 10 posto poduzeća ostvaruje više od 80 posto ukupnog izvoza. Istodobno, više od 80 posto poduzeća izvozi manje od 20 posto. Analizom kako se to postiže pokazalo se da je njihovo gospodarstvo uvelike izvozno orijentirano, a da mali i srednji poduzetnici – uz vlastiti izvoz koji imaju – uglavnom izvoze putem svojih velikih korporacija. To je pravilo, ona potrebna dobitna kombinacija u sprezi malih i velikih, koje bi se trebalo držati i u Hrvatskoj.

U nas postoji svojevrsno nerazumijevanje, dosta čvrsto razgraničenje, pa se često manja poduzeća smatraju i manje vrijednima u ekonomskom pogledu. Ima li opravdana nja za takvo stajalište? Jasno da nema i svaka takva podjela protivna je gospodarskoj logici i nanosi štetu nacionalnoj privredi. Na primjeru Njemačke pokušao sam upozoriti na potrebu suradnje, međusobnog povezivanja i isprepletanja zajedničkih interesa, sve u svrhu povećane konkurentnosti i jačanja izvoznih mogućnosti ukupnoga gospodarstva. Ako želimo imati zdravo gospodarstvo, moramo imati određeni broj velikih poduzeća, ali i mala i srednja poduzeća. Mora postajati određena harmonija i ravnoteža između tih veličina i, kroz sinergijske učinke, iskoristiti prednosti jednih i drugih.

Na čelu ste najvećeg elektroenergetskog koncerna na jugoistoku Europe. Končar je velik izvoznik, gotovo polovinu svoje ukupne realizacije u prodaji ostvaruje na inozemnim tržištima. Kako biste svestali Končar u toj gospodarskoj podjeli? Končar po našim kriterijima razvrstavanja poduzeća pripada kategoriji velikih. Međutim, prema svjetskim ili europskim kriterijima pripada kategoriji srednje velikih poduzeća. U skladu s tim, i potencijali Končara su prema svjetskim mjerilima srednje veličine. Mi kao tvrtka – tu mislim na koncern u cjelini – u svom djelovanju, u poslovnoj filozofiji, orijentirani smo na izvoz. Veličina Končara sva kako nadilazi mogućnosti i potrebe domaćeg tržišta, i to po proizvodnom programu i širini asortimana koji ostvarujemo.

Koliko koristite poduzeća iz sfere maloga gospodarstva, odnosno koliko ona sudjeluju u složenim proizvodima koje isporučujete svijetu i domaćem tržištu? Naši su najveći partneri dobavljači mala i srednja poduzeća. Imamo otprilike 400 dobavljača i kooperanata s kojima smo zajednički izrastali u ono što jesmo. Kada proizvode za Končar, ne znaju na koje tržište ide njihov proizvod, koji se preko nas ugrađuje u cjelinu. Danas nema proizvoda koje radimo posebno za domaće tržište, a posebno za svijet. To znači da mali i srednji poduzetnici, naši partneri, moraju po kvaliteti potpuno zadovoljavati međunarodne standarde. Od toga ne može biti odstupanja jer želimo prema svijetu i domaćem tržištu nastupati kao društveno odgovorno poduzeće. Sigurno je da takav pristup i logika traže puno međusobno povjerenje i uvažavanje i da na takvom partnerskom odnosu treba stalno raditi.

Povezivanje velikih i malih tvrtki ekonomsko je nužnost ako želimo biti konkurentni na svjetskim tržištima. Mogu li mala i srednja poduzeća i sama učiniti ponešto u smislu jačanja izvoza? Koliko su takva logika i pristup realno vrednovani u domaćem gospodarstvu? Takav oblik suradnje, koji je nužan, ne oslobađa mala i srednja poduzeća obveze da se i sama uključuju u izvozne tijekove. To je njihova društvena odgovornost, koju spomenutom izvoznim pokušavamo poticati i stimulirati. U suradnji s nama oni konkretno stječu nova potrebna znanja, podižu razinu kvalitete. Oni se mogu organizirati u klastere ili prodajne lance da bi si olakšali samostalan istup na tržište i tako stvarali potrebne mehanizme primjerene tržišnom gospodarstvu. Takva sprega povezivanjem svakako je korisna ukupnom hrvatskom gospodarstvu.

Možete li na primjerima iz konkretnih prakse ilustrirati što znači takva kooperacija? Možda su najbolji primjeri suradnje na području lokomotiva, na stvaranju niskopodnog tramvaja domaće proizvodnje i, u skoroj budućnosti, električnih vlakova. Europska banka za obnovu i razvoj čak je tijekom natječaja za tramvaj grada Zagreba objavila službeni podatak da hrvatska industrija nije u stanju napraviti više od 15 posto dijelova za niskopodni tramvaj. Taj porazni podatak plod je studije neke konzultantske tvrtke od koje je EBRD naručio studiju. Mi smo, međutim, u praksi pokazali da takve ocjene ne stoje. Uz to što smo kao Hrvatska samostalno razvili ovaj složeni proizvod (koji u Europi proizvodi samo pet zemalja), vlasnici smo tehnološkog znanja i time neovisni o bilo kome. Na tom razvoju radile su stotine ljudi u grupi Končar i TŽV Gredelj i to je naš zajednički proizvod. No uključeni su i deseci drugih domaćih i stranih tvrtki, jer danas više ne postoji složeni proizvod koji jedna tvrtka, pa teško i jedna zemlja, može sama proizvesti ako želi zadržati visoku tehnološku razinu. Plod su tih napora tramvaja koji sada prometuju zagrebačkim ulicama, a u koje je ugrađeno 70 posto domaćeg sadržaja. Imamo o tome veoma precizne analize.

Primjer niskopodnog tramvaja ohrabrio je domaću proizvodnju jer je nakon dugo vremena na osnovi vlastitog znanja i vlastitog razvoja stvorila novi složeni proizvod. Koliko znamo, niste na tome stali? Upravo ohrabreni rezultatima i širokim mogućnostima domaće proizvodnje planiramo gradnju vlastitih vjetroelektrana te gradskih, prigradskih i regionalnih električnih vlakova i već danas možemo reći da će ti vlakovi imati čak 75 posto domaće supstance. Jasno, ako ih budemo mi radili. Radimo intenzivno na razvoju, što opet zahtijeva stotinjak stručnjaka. Želim naglasiti da ne pravimo te vlakove samo za Zagreb ili potrebe Hrvatskih željeznica, već kao potencijalni izvozni proizvod, jer su rađeni prema svjetskim standardima.

Čemu pripisujuete negativno stajalište EBRD-a prema realnim mogućnostima domaće proizvodnje? Rekao bih da to ima širu konotaciju, koja, nažalost, ima odraza i u našim medijima, koji nedovoljno afirmiraju domaće proizvodne rezultate, pa čak i izvozne. Mi ocjenjujemo da su to sofisticirani oblici pritiska da se konkretno Končar, ali i druge domaće razvojne tvrtke zaustave u vlastitom razvoju. Bili smo konkretno spriječeni predstaviti niskopodni tramvaj u Beogradu, iako su ondje pokazivali veliko zanimanje za naš novi proizvod i trebao je voziti mjesec dana po- kusno. Izmišljena je čak afera s prozorima na tramvaju koji navodno imaju oblik slova U. Stvorena je medijska priča, čak je tome posvećena i posebna emisija Otvoreno na HRT-u, iako sam autora te emisije uvjeravao i upozoravao da iz Beograda nikada nismo dobili nikakve negativne primjedbe, što se poslije pokazalo točnim. No iz Beograda su nam nakon Otvorenog javili da ne mogu jamčiti da se nakon svega neće naći neka bu- dala koja će stvarno baciti kamen na tramvaj. Ovo je samo jedan primjer kako se na suptilan način može bojkotirati afirmacija nečega ili nekoga. Mi smo u Beogradu trebali predstaviti niskopodni tramvaj pred 300-tinjak stručnjaka javnog i gradskog prometa iz srednje i istočne Europe, a ne za potrebe grada Beograda.

Zašto se, prema vašem mišljenju, javljaju stalne nedoumice oko udjela domaće proizvodnje u konkretno niskopodnom tramvaju? Iskreno rečeno, ne znam i ne razumijem takav pristup medija. Čak da je u tom tramvaju samo 30 ili 50 posto domaće supstance, s obzirom na to je riječ o složenom proizvodu, bio bi to fantastičan uspjeh koji treba podupirati, a ne medijski i na druge načine omalovažavati. Zašto? Jer je u taj proizvod ugrađeno naše znanje i vlastiti razvoj, a to je danas najvrednija komponenta svakog iole složenog proizvoda. Znanje je ono što nam može jamčiti BDP od 15.000 eura i više. Znanje je temelj gospodarskog razvoja. Međutim, naši mediji to ne prihvaćaju. Stalno nas pokušavaju svesti na okvire u kojima je Hrvatska određena za Lohn poslove. Mi smo prije natječaja za grad Zagreb pokušali praviti tramvaj s jednom velikom multinacionalnom kompanijom. Nudili su nam montažne poslove i bili ih spremni platiti upravo onoliko koliko je njihov tramvaj trebao biti skuplji od našega. Konkretno, Zagreb je trebao za te tramvaje platiti 25 milijuna eura više od naše ponude i mi smo trebali dobiti upravo tih 25 milijuna eura.

Gdje je tu osnovni nesporazum? Vulgarizira se problem do apsurda. Uopće ne razgovaramo da kod niskopodnog tramvaja, vjetroagregata ili električnog vlaka raspolažemo vlastitim znanjem i vlastitom tehnologijom. Znači, kad bi te proizvode i radili drugi, oni se moraju koristiti rezultatima našeg razvoja i naše tehnologije, a mi definiramo koliko novostvorene vrijednosti ostaje kod nas, a koliko kod dobavljača. Ta se dimenzija niti vrednuje niti je mnogo razumiju. Znanje i inovativne tehnologije preduvjet su snažnijega gospodarskog iskorača. Dakle, svatko tko izvrši istinu o mogućnostima domaće proizvodnje zapravo pokušava, svjesno ili nesvjesno, zaustaviti Hrvatsku na putu razvoja iz srednje razvijenih u razvijene zemlje.