Neprirodan pad industrijske proizvodnje

Prema najnovijim rezultatima istraživanja o konkurentnosti izvoza International Institute for Management Development Hrvatska je zauzela 53. mjesto između 55 zemalja obuhvaćenih istraživanjem 2006. godine. Iza nas su samo Indonezija i Venezuela.

U razradi projekta i ciljeva hrvatske izvozne ofenzive pošlo se od četiri čvrsto zadana cilja. Taksativno, to su: povećanje broja izvoznika, promjena strukture izvoza, osnivanje određenih klastera i povećanje konkurentnosti proizvodnje repromaterijala. Sve je to, međutim, podređeno temeljnom cilju gospodarske politike: ukupnom povećanju hrvatskog izvoza proizvoda i usluga i pokušaju (bar donekle) uravnoteženja vanjskotrgovinskog deficita. Sama činjenica da je deficit u prošloj godini premašio 11 milijardi USD i da je u prva tri mjeseca 2007. dosegno gotovo tri milijarde USD nameće to kao prvorazredan gospodarski, politički i socijalni problem. Hrvatska izvozna ofenziva stoga je osmišljena pokušaj jačanja konkurentskih sposobnosti i odgovor na pitanje ukupne sposobnosti društva i poduzeća da učvrste svoj položaj na svjetskim tržištima.

Statističko praćenje rezultata upozorava na to da hrvatski izvoz u najmanju ruku stagnira, iako je to vrlo blag izraz za ukupnu nemoć naše makroekonomske pozicije.

Njegova se vrijednost od 1994. udvostručila, a uvoz se u istom razdoblju – učetverostručio. Takvu nam sliku daju i ovogodišnja vanjskotrgovinska kretanja: u prva tri mjeseca vrijednost uvoza premašila je vrijednost izvoza za 2,956 milijardi USD. Tome valja dodati još dvije nepovoljne činjenice: stopa rasta uvoza bila je brža od rasta izvoza, a pala je i pokrivenost uvoza izvozom na samo 47,1 posto.

Raskorak između našeg izvoza i uvoza zapravo je trajna konstanta i, sam po sebi, ne bi morao označavati negativan ukupni ekonomski odnos, osobito u uvjetima tranzicije, kada se pretežno uspostavlja određena neravnoteža u izvoznim mogućnostima i uvoznim potrebama svake od tih zemalja. No valja imati na umu bar dvije činjenice. Prvo, kakva je struktura uvoza i u što se ona preusmjerava i, drugo, mijenjaju li se uvozom realne izvozne mogućnosti, tj. omogućava li uvoz opreme znatnije promjene u osnovnim mogućnostima hrvatskih izvoznika. Odgovori na oba postavljena pitanja zasad su nepovoljni, i to u ukupnom stanju i najviše zabrinjava.

Ekonomski analitičari pitaju: zašto Hrvatska nije izvozno orijentirana, iako ima realne pretpostavke za takav odnos? Razloge valja, uz navedene teze, tražiti i u neprimjerenosti ukupnoga gospodarskog položaja hrvatskih izvoznika, previsokom poreznom opterećenju, relativno visokoj cijeni rada, visokim inputima, koji se ne mogu kompenzirati povećanjem produktivnosti ni tehno-loškim zahvatima. Sva istraživanja pokazuju da Hrvatska mora, posebno u pojedinačnim područjima, kao što su domaća ekonomija, zaposlenost, tržište rada, kompetentnost menadžmenta te znanstveno-tehno-loška struktura, nastaviti s provođenjem nužnih strukturnih promjena. Sve je očitije da su to jedini elementi koji hrvatsko gospodarstvo mogu dovesti do apsolutne i relativne promjene naše konkurentske pozicije.

Imamo prekrasnih primjera da su mali i srednji poduzetnici uspjeli ostvariti sjajne izvozne rezultate, bilo sami, bilo u kooperaciji s domaćim ili inozemnom industrijom. Ohrabriti takve rezultate osmišljenom ekonomskom politikom (doprinosi, nameti, zakonski okvir, smaženje birokracije) realan je put da se relativno brzo proširi krug izvoznika. Zasad je baza izvoznika malena, a i broj zemalja s kojima razvijamo ozbiljnije ekonomske i vanjskotrgovinske odnose veoma uzak.

Sve se češće u raspravama čuje da Hrvatska jednostavno nema dostatno proizvoda, prije svega industrijskih proizvoda za izvoz. Sve analize upozoravaju na to da upravo prerađivačka industrija čini većinu hrvatskog izvoza. Međutim, razina industrijske proizvodnje tek je na razini 75-80 posto proizvodnje iz 1990. godine, što samo po sebi nešto gori. Uostalom, pad udjela industrije i nagloga rasta trgovine u društvenom bruto proizvodu upečatljiv je pokazatelj. To nije prirodan put promjene u poslijepoduzetničko društvo, kako to neki prikazuju, već gubitak orijentacije u industrijskoj proizvodnji i nedostatak razvojne strategije te, zapravo, ukupan rezultat protuindustrijske politike, koja nije našla protutežu u razvoju uslužnih djelatnosti, prije svega u turizmu.

Izvoz je temeljna pretpostavka ukupne stabilnosti i budućeg razvoja hrvatskoga gospodarstva. O tome vjerojatno nema spor ni među najvećim pobornicima drukčijega strukturiranja privrednih kretanja u nas. Tržište nam je premašeno za bilo kakav ozbiljniji vlastiti razvoj bez izvoza, a osposobljavanje za širi prodor na međunarodna tržišta, prije svega na područje EU, CEFTA-e, EFTA-e ili SEI-ja, baš ne teče u smjeru koji bi to stvarno omogućavao. Konkurentnost našeg izvoza, naime, i dalje opada.

Pri tome kao da se zaboravlja da je nedvojbeno orijentacija na izvoz neka vrsta naše gospodarske sudbine i da o sposobnosti rješavanja toga pitanja uvelike ovisi i budući ukupan razvoj naše zemlje. Hrvatskoj su danas, kao nikada u njezinoj povijesti, potrebni rast i razvoj. Kako u tome pronaći vlastiti prostor, prepoznati vlastite šanse, temeljno je umijeće, ali i velika odgovornost kreatora ekonomske politike.

Glavni indeks konkurentnosti zasniva se na četiri faktora: efikasnosti poslovnog sektora, učinkovitosti Vlade, ekonomskim rezultatima i infrastrukturi. Hrvatska je najbolje rangirana prema infrastrukturi, a prema svim ostalim faktorima zabilježila je pad u odnosu na prijašnju godinu. Jedino prvo mjesto između 55 najrazvijenijih zemalja svijeta Hrvatska je osvojila u turizmu.

Na krilima te poruke naša izvozna ofenziva mora osmislić čvrst i jasan provedbeni program, jer se poruku IMD-a ne bi smjelo smetnuti s uma u određivanju svih strateških i drugih ciljeva. To je prvi ozbiljan pokušaj da se iz raskoraka u trgovinskoj (i platnoj) bilanci zemlje dođe u – iskorak. To je ujedno pokušaj da dodu do izražaja novi elementi konkurentnosti, kvalitete, fleksibilnosti i inovacije, odnosno razvoja. Dodajmo tome i slobodu poduzetništva kao temeljne pokretačke snage nove orijentacije, bez koje nije moguće motivirati malo gospodarstvo na racionalno ponašanje i izvozničko djelovanje. Vrijeme će ubrzo pokazati koliko smo spremni sučeliti se s tim izazovom.