Nuklearne elektrane ponovno u modi

Ne znate vi kako je biti u kavezu s medvjedom’, dobacio je jedan rumunjski uglednik svojim zapadnim kolegama na Konferenciji o energetici u Jugoistočnoj Europi koja se prošlog tjedna održala u glavnom gradu Bugarske. Pritom je, dakako, imao na umu prijateljski zagrljaj susjedne Rusije koji Rumunji i Bugari još vrlo izravno osjećaju. Političke i vojne veze prekinute su nakon pada komunizma i raspada Istočnog bloka, ali Rusija je naučila suputnije dominirati svojim susjedstvom – kontrolom opskrbe energije (nafta i plin) koja pokreće njihovu ekonomiju.

Međutim, iskustvo toploga medvjedeg zagrljaja nije više povlastica istočnoeuropskih naroda (Ukrajine, Bjelorusije, baltičkih zemalja, Srednje i JI Europe). Zapadni Europoljani imali su prilike u posljednjih nekoliko godina naučiti da pretjerana ovisnost o ruškom plinu za grijanje.

I stoga je lajtmotiv konferencije u organizaciji Europskoga energetskog foruma bio koliko predvidljiv, toliko i važan: diverzifikacija, diverzifikacija, diverzifikacija. Jer, jedino pravilna mješavina različitih izvora energije i njihova podrijetla može osigurati ciljeve zacrtane europskom energetskom platformom prihvaćenom u ožujku ove godine: konkurentnost (niske cijene), sigurnost opskrbe (neovisnost) te održivost (smanjenje emisije stakleničkih plinova).

Projekt Adria LNG, koji predviđa gradnju terminala na Krku, jedan je od važnijih strateških ciljeva Europske unije za dobavu LNG-a iz cijeloga svijeta. Jer Bruxellesu je jasno (ali još ne smije reći) da se visoko postavljeni ciljevi energetske neovisnosti, niskih cijena energije te smanjenje emisije štetnih plinova jednostavno ne mogu postići ne ostane li nuklearnja opcija u igri.

Glavna ograničenja korištenja nuklearne energije: dug proces instaliranja postrojenja, neriješeno skladištenje otpada te, najvažnije, negativan odnos javnosti prema gradnji novih elektrana. Stoga je jedan britanski član Europskog parlamenta na sofijskoj konferenciji zahtijevao od Piebalgsa otvorenju podršku Europske komisije nuklearnjoj energiji: ‘Recite im jasno i glasno da je to najsigurnija tehnologija koju imamo za proizvodnju struje’, mjereno, dakako, ne u potencijalnim opasnostima, nego u broju dosad izgubljenih ljudskih života.

Slična pozicija razvija se i u Srednjoj i Istočnoj Europi. Rumunjska planira gradnju 3. i 4. bloka nuklearke u Černavodi, Bugarska planira sagraditi dvije elektrane na lokaciji Belene, Slovenija razmišlja o ekstenziji Krškog, a gradnju ili nadogradnju nuklearnih kapaciteta planiraju Latvija i Slovačka, pa čak i Poljska koja dosad nije razvijala nuklearnu energiju.

Druga važna posljedica priče o stabilnosti, povećanoj potrošnji i niskim cijenama jest shvaćanje da se, barem u kratkom i srednjem roku, nećemo moći odreći termoelektrana na lignit i kameni ugljen koje su najveći generatori stakleničkih plinova i prema tome najveći rizik za okoliš.

Ugljen i lignit su jeftini, svjetske zalihe procjenjuju se na 200 do 300 godina, a izvoznici dovoljno disperzirani pa je rizik sigurnosti opskrbe znatno manji nego kod drugih fosilnih goriva. Osobito lignit nudi dobar odnos niske i stabilne cijene i sigurnosti opskrbe, budući da se elektrane grade po kraj površinskih kopova kojih u regiji ima u znatnim količinama u BiH, Srbiji, Kosovu i Bugarskoj.

U svojoj analizi globalnih trendova, CEO RWE Power Ulrich Jobs rekao je da se problem osiguranja stabilnosti opskrbe u JI Europi neće moći riješiti ne nastavi li se s gradnjom termoelektrana na ugljen i lignit, koje u energetski gladnoj regiji sudjeluju s 43 posto proizvodnje. Zato je, prema njegovu mišljenju, jedno od ključnih ciljeva borbe protiv klimatskih promjena razvoj nove tehnologije ‘hvatanja i spremanja ugljika’.

Jobs je najavio ulaganje vrijedno milijardu eura u gradnju termoelektrane na lignit u Njemačkoj koja će imati nultu razinu emisije ugljičnog dioksida, jer će se umjesto ispuštanja u atmosferu CO2 preraditi i spremati duboko u podzemlje, u kaverne nastale eksploatacijom plina. Planirano puštanje u rad je 2014. godina, a za prve ugradnje u druga postrojenja trebat će daljnjih pet do šest godina. Glavni faktor rizika za taj projekt je legislativa koja još ne postoji i koju će EU morati u međuvremenu pripremiti.

Jobs smatra razvoj i primjenu CCS tehnologije ključnim ne samo za Europu nego i za cijeli svijet. Jer koliko god EU, pa čak i Sjedinjene Države smanjili emisije CO2, još preostaje problem nekontroliranog zagađenja u novim industrijskim vešilama.

Hrvatska je s 19 hidroelektrana i 12 termoelektrana, uključujući i nuklearku Krško, dobro povezana u korištenju obnovljivih izvora energije. Činjenica da se u Hrvatskoj 33 posto struje dobiva iz hidroelektrana te da zbog toga imamo relativno tanje ovisnosti o uvozu fosilnih goriva postalo je europska tema broj jedan.

Činjenica da Europa trenutačno polovinu potrebnog plina uvozi iz Rusije, koja, pak, cjevovodnom mrežom koju je naslijedila od SSSR-a okružuje EU i s juga i sa sjevera, nagnala je Uniju da počne tražiti alternativa. Nije izgledno da će Nabucco proraditi 2011., kad je i planiran, i to ponajprije zbog ne-realiziranih očekivanja o rješavanju političke situacije u Iranu, bez čega nije moguće dovoz iranskih plina.

Kao jedno od rješenja za stjecanje neovisnosti o ruskom plinu Europa sve više ističe i gradnju LNG terminala koji bi bio izravna konkurencija klasičnome cjevovodnom transportu. Prema ocjenama Međunarodne energetske agencije, Europa će do 2030. uvoz plina iz Afrike i s Bliskog istoka, uglavnom u obliku LNG-a, povećati četiri puta. Trenutačno se priprema ili gradi 10-ak terminala na europskom kontinentu, a projekt Adria LNG, koji predviđa gradnju terminala na Krku, jedan je od važnijih strateških ciljeva Europske unije za dobavu LNG-a iz cijeloga svijeta.

Kina svakog mjeseca dobiva novu energiju instaliranjem jedne termoelektrane na ugljen svakih 7 do 10 dana. Stoga kineska dnevna emisija CO2 nadmašuje cjelokupnu uštedu koju EU postigne u godinu dana.

Prvi korak nove europske energetske politike zasnovane na viziji budućnosti bez fosilnih goriva za smanjenu ovisnost o uvozu jest gradnja unutarnjeg tržišta energije, bez kojega nema istinske trgovine i natjecanja. Osnova za postizanje konkurentnosti novostvorenoga zajedničkog tržišta bilo bi razbijanje vertikalne organizacije velikih energetskih kompanija koje bi razdvajanjem na manje tvrtke omogućile liberalizaciju tržišta.

Ta ideja nije u svim zemljama članicama dočekana s oduševljenjem. Razumljivo, najviše su joj se usprotivile Njemačka, Francuska i Španjolska, zemlje koje ujedno imaju i najveće energetske kompanije. Argument im je da liberalizacija ne mora nužno značiti i smanjenje cijena energije. Visoke cijene električne energije u Europi ponajprije su one iz elektrana na ugljen i plin, dok Francuska ima mnogo povoljniju cijenu iz nuklearnih elektrana i hidroelektrana.

Španjolska je, s druge strane, donijela odluku o 14-godišnjem razdoblju povoljnih cijena električne energije i plina za vlastite potrošače. Njemačka, koja je nedavno preuzela predsjedavanje u EU, svoje je protivljenje razdavanju vertikalne organizacije opravdala činjenicom da neovisna agencija u Njemačkoj nadzire prijenosnu mrežu energetike te da je to dovoljno osigurava nesmetanoj konkurenciji.

Istodobno, EU ohrabruje zemlje JI Europe da izgrade svoje interno tržište kroz Energetsku zajednicu, kojoj je pristupila i Hrvatska, i koje će omogućiti jednostavniju trgovinu viškovima energije (struja, plin), transparentnije cijene, manje državne kontrole cijena i izvoza. U tom kontekstu Hrvatska će morati razdvojiti proizvodnju energije od distribucije, pa čak i vlasnički, ako se takva regulativa provede u EU.

Piebalgs je jasno rekao da Komisija smatra vlasničko (a ne samo upravljačko) razdvajanje najboljim rješenjem. Druge mjere predviđaju usklađivanje regulatorne i snažnije mehanizme solidarnosti (zalihe u slučaju kratkotrajnih kriza), što će zahtijevati znatne nove investicije.

Hrvatske potrebe za energijom u posljednjih 10 godina prate rast gospodarstva od nekih četiri posto. Budući da se u isto vrijeme nisu gradili novi kapaciteti, ovisnost o uvozu iz regije narasla je do gotovo 30 posto ukupne potrošnje, što predstavlja ozbiljan rizik za stabilnost gospodarstva.

Jedan od razloga podinvestiranosti jest i cijena struje, koja se umjetno držala na nerealno niskoj razini iz socijalnih razloga, pa HEP nije ostvarivao akumulaciju dovoljnu za daljnje investicije. Prema analitičarima, poput Grka Dimitriosa Mavarakisa s Atenskog sveučilišta, to je slučaj s gotovo svim zemljama JI Europe, a one koje prve krenu u akciju imaju šansu preuzeti vodstvo u regiji.

Stoga Hrvatsku neminovno čeka rast cijena struje i plina, jer se neće moći umjetno držati na razinama nižim od uvoza. Nakon što je veleprodajna cijena struje na međunarodnom tržištu godinama bila na razini 30 do 40 eura/MWh, iznenada je skočila na 55 do 65 eura.

Poskupljenje električne energije realno je očekivati i zbog novoga tarifnog sustava kojim se stimulira proizvodnja iz obnovljivih izvora, a ona je još skuplja od proizvodnje energije sagorijevanjem fosilnih goriva. Na redu je i liberalizacija tržišta koju će Hrvatska morati provesti zbog prilagodbe na putu za ulazak u EU, a koja će značiti razdvajanje proizvodnje i distribucije struje i plina.

Kratkoročno, Hrvatska će svojim proizvodnim kapacitetima morati dodati najmanje jednu termoelektraru na plin ili ugljen, najvjerojatnije gradnjom trećega bloka u Plominu.