Bez desetak akcija Maestro samo će porasti visina mita

Nakon pritvaranja trojice potpredsjednika HFP-a, većina tražitelja mita nije se uplašila – u tarife će unijeti ‘nadnicu za strah’. Čitatelji novina najčešće ne saznaju koje su sve teme urednici i novinari htjeli napraviti, a nisu uspjeli. Samo će u iznimnim situacijama novine objaviti da su htjeli obraditi određenu temu, ali su, istražujući je, našle na zid šutnje, zbog čega nisu imale nimalo ‘mesa’ za sastavljanje kakve-takve priče.

Od prvog smo broja Lidera željeli obraditi temu o prihodima i rashodima Hrvatskog fonda za privatizaciju. Nije išlo. Osim onoga što je Sabor u redovitim godišnjim obraćanjima isporučivala dugo-vječna državna revizorica Šima Krasić (koju se slobodno može nazvati Majkom Terezom državnog aparata jer se njezinih izvještaja nitko ne boji), nije se moglo prodijeliti u HFP-ovu tvrđavu. Sada se pokazalo i zašto.

Premda smo htjeli napraviti najnormalniju temu o poslovanju Fonda, očito je da je tamošnje vodstvo iz preventivnih razloga, da se ne otkrije čime se zapravo sve mulja, onemogućavalo bilo kakvu komunikaciju s javnošću.

Akcija Maestro u kojoj su, među ostalim, zbog sumnje na korupciju iz istražnih rešetaka završila trojica potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, pobudila je osnovane sumnje da je bila riječ o visokoj korupciji. Dakle, ubuduće bi USKOK i ostala nadležna tijela i prema zajetvima neke institucije prema javnosti mogli naslutiti gdje kopati.

Spektakularna je akcija velikim dijelom predizborni potez premijera i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera. Njegov je jedini jaki adut koji bi mogao upaliti u izbornoj kampanji kopija nekadašnje akcije Čiste ruke u Italiji. Nakon Kalmetina vozača, HFP-ovi su potpredsjednici, vjerojatno, drugi čin. Treći bi se morao odigrati početkom jeseni, a za finale bi se u mreži morala naći lovin ministarskog ranga.

Ali, posve je redu je ako je borba protiv korupcije motivirana izbornom utakmicom. Demokracija podrazumijeva izbore, a ako su oni toliko važni političarima da ulaze u procese koje su u tri četvrtine mandata izbjegavali, svaka im čast.

Ako je nedavno SDP postavio nove standarde u izboru stranačkog predsjednika, akcijom Maestro HDZ je drugim strankama, ali i samome sebi, podignuo letvicu.

Pitanje je smije li se automatski osuđivati poduzetnike koji su radi spasa svojega posla prisiljeni podmićivati. U pravu je i naša politička kolumnistica Višnja Starešina kad u ovom broju postavlja tezu da je pritvaranje državnih dužnosnika koji su razgovor o mogućnosti namještanja prodaje zemljišta ili tvrtki naplaćivali 50.000 eura motivirano i potrebom da se udovolji zahtjevima EU. Nekad je Unija tražila izručenje generala, a nakon što je to obavljeno, počelo se zahtijevati ‘izručenje’ korumpiranih državnih dužnosnika.

U brojnim reakcijama moglo se čuti kako će se sada potkupljivi i pohlepi državni činovnici uplašiti pa se neće usuditi tražiti ‘postotak’. To ne mora biti točno. Tek ako bi kapacitet USKOK-a bio tolik da svaki mjesec pokrene sličnu akciju, zavlađao bi veliki strah. Za sada se može dogoditi da igrači samo povise tarife jer su u njih ugradili i ‘nadnicu za strah’.

Ovo su poslovne novine i neizbježno se postavlja pitanje odnosa prema poduzetnicima koji pristaju davati mito da bi za svoje tvrtke stekli nešto što im ne uspijeva legalnim putem. Naravno da je načelni stav jasan: Da nema onih koji pristaju potplaćivati, ne bi bilo ni korupcije!

Život je kompliciraniji, a pogotovo kad je riječ o biznisu, stvari nisu crno-bijele. Kad bi razina korupcije u zemlji bila na znatno prihvatljivijoj razini, svaki poduzetnik kojega bi se ulovilo da ‘podmazivanjem’ gura svoje interese zasluživao bi izopćenje iz poslovne zajednice.

S obzirom na to da je korupcijska bolest postala kronična i sveprisutna, nije samo filozofsko pitanje ima li poduzetnik pravo biti principijel i u nekim slučajevima gledati kako ga nesposobniji ali bezobzirniji konkurenti gazi i, posljedično, uništavaju poslovnu budućnost poštene poduzeća.

Mnogi su poduzetnici jednostavno prisiljeni plaćati taj nikad priznati porez (za čije plaćanje još moraju oprati novac) da bi sačuvali opseg poslovanja i, koliko god to populistički zvučalo, radna mjesta.

‘Čišćenje’ među tražiteljima mita mora se uvjerljivo nastaviti, a kad se to počne doista događati – na redu su i poslodavci, koji moraju pridonijeti tomu da se smanji potkupljivanje.