Misliš što god hoćete o okupnijavanju i komercijalizaciji modernoga kapitalizma, ali multipleksi su ovoj zemlji donijeli, osim nezamislivog broja dvorana, i neke nezapravšene presedane. Tačno sam, primjerice, nedavno saznao da osim Amerike i Engleske, ima još jedna zemlja na planetu, neka Rusija, koja je imala veze s nekim SSSR-om. I taj je SSSR isto vodio neke dubiozne ratove po svjetskim žabokrećima, isto kao i Ameri. Slično se borili, slično umirali. I sad najbolje – i oni znaju raditi filmove! Šalu na stranu, ni mnogo stariji se ne sjećaju ruskog filma u redovnoj kinodistribuciji i to je zaista hvalevrijedan potez.
Što se filma tiče, nije pretjerano dobar, nije pretjerano loš, neka zdrava sredina. Naime, zakašnje je dobrih nekoliko desetljeća u osvajanju tržišta koje su Ameri već potpuno iscjelili, tržišta ratnog filma. Bilo je tu svih tipova ratova, tipova mjesta, tipova pogleda i teza, tipova krvenja i umiranja… Nažalost, nije to jedino zaostavilo u filmu, jer je i tehnika snimanja spora, razvučena i nemaštovita, pogotovo kad je riječ o scenama makljaže gdje su postavljeni novi standardi – brzi rezovi, kamera iz ruke, eventualna zrnasta slika na momente, brze izmjene, što sve mnogo kvalitetnije približava dano klanje.
