Stručnjaci odgovaraju na vaša pitanja

Radnik je poslodavcu donio doznanu koju je izdao ovlašteni liječnik i iz koje je razvidno da je na bolovanju na teret HZZO-a, ali bez prava na naknadu plaće. Treba li mu poslodavac na svoj teret isplatiti naknadu plaće? Pravilo je da radnik koji je zbog bolesti opravdano spriječen ima pravo na naknadu plaće. Ovisno o razlogu spriječenosti za rad zbog bolesti, naknada plaće isplaćuje se na teret poslodavca za prva 42 kalendarska dana bolesti radnika, odnosno na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za bolovanje dulje od toga.

Dok je radnik na bolovanju s pravom na naknadu plaće na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, poslodavac za njega ne uplaćuje doprinose za obvezna osiguranja. Naime, na naknadu plaće na teret HZZO ne plaća se porez na dohodak pa poslodavac nema obvezu obračunavati ni porez na dohodak ni doprinose za obvezna socijalna osiguranja. Na naknadu plaće koja tereti HZZO-a plaća se samo doprinos za mirovinsko osiguranje individualne kapitalizirane štednje, i to samo za osobe koje su osiguranici drugog stupa obveznog mirovinskog osiguranja. Obveznik plaćanja tog doprinosa je HZZO.

U čl. 44. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je šest slučajeva u kojima osiguranik nema pravo na naknadu plaće iako je zbog bolesti spriječen raditi. Među ostalim propisanim razlozima osiguranik nema pravo na naknadu plaće ako je svjesno prouzročio privremenu nesposobnost za rad, ako u roku od tri dana ne obavijesti svog liječnika o bolesti, ako namjerno spriječava ozdravljenje, ako za vrijeme bolovanja radi, ako se ne pridržava uputa za liječenje ili otpuštuje u drugo mjesto te ako se bez opravdanog razloga ne odazove na liječnički pregled.

Kako prema Zakonu o doprinosima za obvezna osiguranja obveza plaćanja doprinosa miruje samo za vrijeme dok osiguranik ostvaruje pravo na naknadu plaće na teret HZZO-a, a zbog činjenice da je radnik osiguranik na osnovi radnog odnosa, za razdoblje bolovanja bez prava na naknadu plaće poslodavac je za radnika dužan obračunati i uplatiti obvezne doprinose na najnižu propisanu osnovicu osiguranja. Najniža je osnovica za plaćanje obveznih doprinosa za radnike u radnom odnosu za 2007. godinu 2.298 kuna na mjesec. Poslodavac je dužan radniku platiti doprinose za socijalna osiguranja, ali nema obvezu isplatiti mu naknadu plaće na svoj teret. Dakako, ako je radnik izgubio pravo na naknadu plaće zbog svoje krivnje, a time je posredno prouzročio i štetu poslodavcu, poslodavac može zahtijevati da mu nadoknadi nastalu štetu.

Radnik kojem je rješenjem nadležnog centra za socijalnu skrb odobreno pravo na korištenje dopusta zbog njege djeteta s teškoćama u razvoju i nadalje je radnik u radnom odnosu kod svog poslodavca, samo što koristi dopust za njegu djeteta. Poslodavac u cijelom razdoblju korištenja prava na dopust tog radnika iskazuje u svim evidencijama o zapošlenim radnicima iako mu ne isplaćuje plaću. Podatke o radniku ispisuje na svakom mjesecnom obrascu R-Sm, pri čemu na stranici B kao šifru osnove obračuna rabi šifru 60, a rubrike predviđene za iskazivanje financijskih podataka ne popunjava. Budući da nema isplate plaće, ne popunjavaju se podaci u evidencijama o isplaćenoj plaći (ne iskazuju se podaci u obrascu IP ni u obrascu ID).

Poslodavac nema obvezu obračunavati i plaćati obvezne doprinose za radnika koji koristi pravo na dopust zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju. Doprinose za radnika plaća centar za socijalnu skrb, i to samo doprinos za mirovinsko osiguranje individualne kapitalizirane štednje. Centar za socijalnu skrb za tog radnika također ispostavlja obrazac R-Sm na kojem iskazuje podatak o svoti isplaćene naknade plaće i uplaćenu iznosu doprinosa za mirovinsko osiguranje.

Iako radniku ne isplaćuje plaću, poslodavac je dužan isplatići eventualna druga novčana prava koja nisu vezana uz izvršavanje poslova (primjerice, jubilarnu nagradu za navršene godine radnog staža, potporu zbog smrti člana uže obitelji, darove djeci u povodu božićnih blagdana i dr.).

Osiguranje u pravilu daje carinski dužnik ili osoba koja bi carinskim dužnikom mogla postati, ali carinarnica može odobriti da umjesto obvezne osobe osiguranje dade netko drugi, primjerice otpremnik. Osiguranje se može dati polaganjem gotovine u kunama ili jamstvom. S polaganjem gotovine izjednačava se polaganje bilo kojega drugog instrumenta plaćanja koji je prihvaćen kao sredstvo plaćanja u Hrvatskoj, pa se stoga carinski dug može osigurati i polaganjem mjenice. Pod jamstvom se podrazumijeva bankovna garancija kojom se jamči namirenje nastaloga carinskoga duga ili carinskoga duga koji bi mogao nastati.

Osiguranje za namirenje carinskoga duga, bilo da je dano u obliku bankovne garancije, polaganjem gotovine u kunama ili mjenicom, u svakom trenutku mora biti dostatno za namirenje nastaloga carinskoga duga, PDV-a, posebnih poreza, drugih opterećenja i kamate kod carinske uprave. Carinska uprava prati raspoloživi saldo (stanje) na osnovi položenog osiguranja kao i redovitost plaćanja carinskoga duga, koji je za osobe koje s položenim osiguranjem plativ u roku 30 dana od dana puštanja robe u slobodan promet.

Kad je riječ o bankovnoj garanciji, valja istaknuti da se osiguranje plaćanja carinskoga duga može pokriti s dvije vrste garancija, pojedinačnom i zajedničkom bankovnom garancijom. Pojedinačna se polaže za pojedinačne carinske postupke i vrlo se rijetko koristi za carinski postupak puštanja robe u slobodni promet. Najčešće je namijenjena privremenom uvozu robe uz djelomično oslobodjenje od plaćanja carine. Zajednička bankovna garancija može se koristiti za više vrsta carinskih postupaka, a obično traje godinu dana ili kraće.