Industrija

Predviđena sredstva za poticaje bit će znatno veća od sadašnjih 20 milijuna kuna na godinu, ali pravo na njih ostvarit će samo tvrtke kojima bi mogla pomoći u većim zahvatima.

Osnivanje posebne agencije koja bi koordinirala razvoj tekstilne industrije, bolja suradnja s lokalnom zajednicom, potrebno okupljanje, neizbježno kadrovsko restrukturiranje, ulaganje u znanje i tehnologiju, stvaranje robnih marki, smanjenje troškova kroz drugačiji sustav distribucije, razvoj klastera te moguća dislokacija proizvodnje neki su od dijelova programa navedenih u strategiji tekstilne industrije koju će uskoro predstaviti Ministarstvo gospodarstva. Nakon toga, očekuje se i poduzimanje konkretnih mjera za opstanak i razvoj te industrije, jer je ona na popisu Vladinih strateških industrijskih grana.

A i morala je biti, jer zapošljava gotovo 30.000 zaposlenika, uglavnom žena, pa bi i zanemarivanje takve industrije koja se iz godine u godinu suočava s više problema bilo sa socijalnog aspekta tempirana bomba za Vladu. S druge strane, autori strategije su bez obzira na teškoće s kojima se ta industrija suočava uočili i njene mogućnosti, ali koja uz mjere i okvir naveden u strategiji mora prije svega imati polazište u dobrim projektima tvrtki. U svakom slučaju, strategija bi se trebala brzo početi provoditi, jer Europa je velik dio posla u restrukturiranju tekstilne industrije završila, a sada i sama kroz strategiju traži mogućnosti njenoga pozicioniranja.

Strategija hrvatske tekstilne industrije odnosi se na petogodišnje razdoblje, a učinci mjera iznose se do 2015. godine. Osnovno joj je polazište tržišno repozicioniranje, a bazira se prije svega na kvalitativnoj prilagodbi, a manje na kvantitativnim promjenama. Pa se tako pretpostavlja postupno brisanje loha poslova uz istodobno traženje i jačanje robnih marki.

No, prije toga potrebno je napraviti rezove, prije svega kadrovsko restrukturiranje. Tako je jasno da će u prvoj godini najveći dio troška biti namijenjen tom rezu, odnosno novcu za otpremnine, dok bi potom trebala početi veća izdavanja u ulaganja u znanje i nove tehnologije, što bi stvaralo robne marke i postupno dovelo i do novog zapošljavanja.

Tako se u konačnici, u dugoročnom razdoblju, ne očekuje smanjenje broja zaposlenih u tekstilnoj industriji.

Iako napravljena još prije nekoliko mjeseci, strategija u čijoj su izradi sudjelovali predstavnici institucija poput HUP-a, HGK, sindikata tekstilaca, Ekonomskog instituta i dijela struke, morala je proći nekoliko dorada, a kako se doznaje Ministarstvu je bilo važno da uz teoretski dio u strategiji stoje i brojevi. Sada je i taj dio završen i strategija čeka prezentaciju u Ministarstvu. Traženi brojevi trebali su, primjerice, po kazati koliko bi Vlada u sljedećim godinama trebala izdvojiti za poticaje, koliko bi tvrtke trebale uložiti vlastitih sredstava, koliko kredita itd. Iako će se ti podaci iznijeti tijekom predstavljanja, zna se da su predviđena sredstva za primjerice poticaje znatno veća od sadašnjih 20 milijuna kuna na godinu, koliko se izdvajaju u proračunu za tekstilnu industriju.

Strategija je tek polazište glavnih mjera koje bi trebalo poduzeti u tekstilnoj industriji da nađe svoje mjesto na tržištu, ali kako će koja tvrtka to uspjeti ostaje na njima da predstave kroz vlastite programe. Jer poznato je da je obrtnički mentalitet kod pojedinaca teško promijeniti, komentiraju pojedinci koji su upoznati s predstavnicima te industrije. Vlasnik tvrtke često je i menadžer, koji pretežito nema dobru poduzetničku priču. A upravo je dobra priča, koja prije svega podrazumijeva pronalaženje tržišne niše, vjerojatno i veći problem koji koči poduzetnike od onih koji se često godinama spominju, poput tečaja, carina do prijetnje jeftine robe s istoka.

Mnogi poduzetnici u tekstilnoj industriji ne prate tržište nakon što su gotovi s proizvodnjom, odnosno ne prate za kojim je proizvodima najveća potražnja, koliko se sličnih proizvoda uveze i sl., pa zato ni ne mogu utvrditi tržišnu nišu, kaže voditeljica Odjela za proizvodnju i preradu tekstila i kože u Sektoru za industriju HGK Mirjana Gambiroža Jukić.

Iako se dio krivice svaljuje na tekstilce, ipak je istina da ta industrija posljednjih godina ima problema, zbog primjerice liberalizacije tržišta i jeftine robe s istoka te stalnih nameta proizvođačima. Mnoge su tvrtke zbog takvih problema podizale kredite, pa bi zato nekima, s dobrim programom, trebalo omogućiti i njihov reprogram – kaže Gambiroža Jukić.

Jer one hitno moraju razmišljati o razvoju, a ne preživljavanju.

Strategija planira osnivanje posebne agencije iz koje bi se koordinirao cjelokupni razvoj tekstilne industrije. U njoj bi na jednom mjestu bili predstavnici HGK, HUP-a, sindikata, Ministarstva gospodarstva i struke, a koji bi bili stalno otvoreni prema svim sudionicima tekstilne industrije. Njihov bi posao, primjerice, bio prihvaćanje programa pojedinih tvrtki koje bi se kandidirale za dobivanje potpora, ali kako predvida strategija, isključivo onih horizontalnih.

Namjera je da od potpore koju dobije neka tvrtka korist ima cijela lokalna zajednica, odnosno da korist bude disperzirana.

Vezano uz potpore, ističe se potreba, a nju iznose i autori strategije, da se javno iznesu imena svih tvrtki koje su do danas dobile potpore te da se da na uvid u što su sredstva utrošena. U primjerice posljednje dvije godine u tekstilnu industriju plasirano je 40 milijuna kuna potpora u oko 200 tvrtki. Prema nekim saznanjima, nekima od njih tekstilna industrija nije primarna djelatnost, a neke su, pak, bez obzira na dobivena sredstva završile u stečaju. Predsjednik sindikata tekstilaca Josip Zidanić kaže da su podnijeli zahtjev Državnom odvjetništvu kako bi se ispitalo gdje je novac od potpora završio, upravo zbog saznanja da su neke od tih tvrtki kojima je država pomogla završile u stečaju, a neke su ostale dužne novac radnicima.

Neke su također i više puta primile bespovratna sredstva. Takve potpore su prema nekim tvrtkama i dugogodišnja tradicija, pa bi stoga država trebala imati hrabrost izazivati u javnost s tim iznosima – kaže Zidanić.

Zato se i planira da ubuduće potpore dobiju samo dobri programi, pa bi i novac bio razvrstan u manje tvrtki, ali kojima bi tada i ta sredstva mogla pomoći u većim zahvatima. No, strategija zahtijeva i da se prati potrošnja svih budućih dodijeljenih bespovratnih sredstava.

Iako se strategija oslanja na stvaranje brenda, oni koji to već posjeduju znaju da to košta. Milan Stojanović iz Siscije kaže da joj je cijena u njihovom slučaju 400.000 eura, ali do realizacije, uz potrebna obrtna sredstva, njena se cijena penje na milijun eura.

Upravo nam je i obrtni kapital najveći problem za uredno poslovanje, a rješavamo ga kreditima. Stojanović ističe da se izrađena strategija neće previše ticati njegove tvrtke, jer oni već imaju svoju strategiju. S njim se sigurno slaže još nekoliko tekstilaca, ali ipak su u manjini, jer manji je broj onih koji imaju utvrđene planove i projekte, odnosno onih koji znaju svoju tržišnu nišu.

Zbog racionalizacije troškova, strategija predviđa organiziranje zajedničke distribucije prema trećim tržištima. A kroz program dislokacije predviđa se mogućnost premještanja proizvodnje, što uključuje i mogućnost dogovora s lokalnom zajednicom u vezi zamjene nekretnina.

Sindikati će zahtijevati da se nakon donesene strategije kroz gransko-kolektivni ugovor definira plaća koja će biti veća od sadašnje u tekstilnoj industriji, kaže Zidanić, te opovrgava potrebu donošenja zakona o minimalnoj plaći, jer bi to za tekstilnu industriju značilo povećanje plaća i do 80 posto, što bi u konačnici značilo masovno otpuštanje zaposlenih u toj industriji.