Poznati slovenski ekonomist i prvi slovenski ministar gospodarstva dr. Jože Mencinger svoje je izlaganje na forumu ‘Otvorena pitanja uvođenja eura’ počeo ustvrdivši da je euroskeptik koji nije slavio kad je euro zamišljeno tolar. Unatoč tomu, zasad ne vidi nikakve loše posljedice članstva u EU i EMU.
Kakvi su vam dojmovi o ovom skupu – predavanjima i raspravi nakon njih? – Na neki me način podsjeća na rasprave otprije 10-ak godina. To u Sloveniji više nije relevantna tema jer više nemamo problema s tečajem. Ja čak napuštam predmet Ekonomika slovenske privrede jer smatram da slovenska privreda više ne postoji.
Po čemu su se razlikovale slovenska i hrvatska tečajna politika? – Treba reći da se teško može usporediti 1991. u Hrvatskoj s 1991. u Sloveniji jer je kod vas situacija bila drukčija zbog rata. Mi smo odluku o plivajućem tečaju donijeli još dok smo bili u Jugoslaviji. U to vrijeme nije bilo druge mogućnosti: nismo imali devizne rezerve, nismo znali koji je pravi tečaj i na kraju imali smo visoku inflaciju. Da smo odredili previsok tečaj, morali bismo kad-tad devalvirati tolar, a devalvacija dovodi do gubitka povjerenja u valutu.
Najveća je zamjerka hrvatskog tečajnog politici da je na početku kuna bila precijenjena i da su iz toga proizašle sve negativne posljedice. Što mislite o tome? – Ta teza stoji jer se kod vas polazilo od pretpostavke da je kuna ponos hrvatske države i da jaka kuna pokazuje da imate stabilnu privredu. U to vrijeme su međunarodne institucije promovirale čvrsti tečaj kao pravilo i kad smo se mi odlučili protiv toga, institucije poput MMF-a naljutile su se na nas. Sprječavanje realne aprecijacije znači da Središnja banka podržava inflaciju, no to nas nije opterećivalo jer smo očekivali da će s povećanjem konkurencije i padom uvoznih zapreka cijene padati same od sebe. Ta je politika trajala u početnim godinama kako bismo omogućili svojim izvoznicima da ipak opstanu na svjetskom tržištu. To je bilo osnovno načelo Središnje banke.
U Hrvatskoj smo svjedoci velikog priljeva kapitala na burzu. Koliko je to opasno? – Mi smo radili sve što smo mogli da bismo sprječili portfeljna ulaganja. To je vjerojatno dijelom utjecalo i na manji broj izravnih investicija. Mišljenja o tome su različita, a ja sam protivnik prodaje imovine jer ne vjerujem da su svi učinci investicija samo pozitivni nego i da ima negativnih. Ponajprije, ulaganja u ovom dijelu svijeta uglavnom su bile akvizicije, dakle nije se povećao društveni i proizvodni kapital, a novac je obično otišao na uvoz i potrošnju. Drugo, mnogo se priča o tehnološkom napretku koji donose strane investicije. No ako se pogleda njihova struktura, uglavnom se ulagalo u financijski sektor, telekomunikacije i trgovinu, a to nije stvaralo veću konkurenciju niti donosilo tehnološki napredak. Treće, kad domaća tvrtka ulazi u multinacionalku, sigurno postaje učinkovitija, ali pritom prekida veze s domaćim dobavljačima.
