Stručnjaci odgovaraju na vaša pitanja

Nedavno sam prvi put čuo za pojam tzv. lebdeće hipoteke, koji mi se učinio pomalo neozbiljnim. Postoji li uopće takav institut, što točno znači i kako se može koristiti takvu hipoteku?

Točno je da u našem pozitivnom pravu postoji institut koji se zove slično kao što ste naveli u svojem upitu – riječ je o lebdećem založno-pravnom osiguranju, a pojam ‘hipoteka’ uži je od ‘zalog’. Riječ je o osiguranju tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima koje se može provesti od travnja prošle godine. Bit te novosti je u tome da se omogućava zaloganje ukupnosti pokretnina koje se nalaze, primjerice, u skladištu, ili samo neke vrste pokretnina (jabuka, namještaja, pogonskog materijala, rezervnih dijelova…) koje onaj tko je založni dužnik ima u vlasništvu ili ih rabi prema nekoj drugoj osnovi (primjerice zakupu), bez posebne specifikacije ili individualizacije, inače svojstvene zaloganju. Temeljna je prednost, ali i izvor mogućih zlopozoraba, u tome da založni dužnik može slobodno raspolagati založenima, i trenutkom predaje trećem ili odnošenjem iz prostora prestaje založno pravo, a založni dužnik obvezan je uredno nadomiještati otuđene ili odnesene pokretnine.

Sa zaloganjem pokretnina oduvijek je problem što funkciju publiciteta, koju kod nekretnina ima zemljišna knjiga, u stvarnosti nije lako osigurati, osim ako se vjerovniku predaje posjed, ali u tom slučaju dužnik se nema mogućnost koristiti založenim, čija se apsurdnost najbolje vidi kod automobila – tko bi uopće kupio automobil na kredit ako ga ne bi mogao voziti? Prije Zakona publicitet se osiguravao oglasavanjem u Narodnim novinama, što se ne smatra dobrim rješenjem jer oglasi najčešće nemaju dovoljno podataka, a pregledavanje nikad nije osuvenjenjeno na način koji bi odgovarao npr. tražilicama na internetu. Prema Zakonu, osnovan je poseban upisnik koji ima funkciju jasnog i preglednog registra koji će uvelike pridonijeti pravnoj sigurnosti, ali neće smetati poslovnim aktivnostima.

Očito je, međutim, da Zakon računa na poslovnu i ljudsku savjest dužnika koji bi trebali nadomjestiti što otude ili iznesu iz skladišta. Bez jasne i vrlo stroge sankcije u slučaju kršenja te obveze teško je očekivati, poznavajući današnju situaciju, da će se poštovati, a ne bude li, vjerovnici neće imati interesa za taj tip osiguranja.

Vlasnik sam manjeg trgovačkog društva koje je nedavno ušlo u akviziciju kupnjom svih udjela u drugom trgovačkom društvu koje ima brojne nekretnine. Već nekoliko godina živim u izvanbračnoj zajednici sa ženom koja se nije formalno razvela od svojeg prijašnjeg supruga. Zanimu me ima li ona kakva prava na osnovi bračne stečevine. Ne želim je oštetiti, ali želim biti odgovoran i prema sebi i prema zaposlenicima i znati naša prava i obveze.

Ni vi ni osoba s kojom živite nemate izravno ništa s akvizicijom ni nekretninama koje pripadaju kupljenom društvu. Druga je stvar što vi imate upravljačka prava u društvu kupcu pa možete prema toj osnovi praktično upravljati i kupljenim društvom – međutim, to nikada ne možete raditi kao fizička osoba, nego kao ovlaštena osoba osnivača, a to je društvo kojemu ste vi osnivač. Nije baš sretan naziv koji se u praksi često rabi i koji i vi rabite u upitu – ‘vlasnik sam društva…’ – jer dovodi do toga da se društvo i ono što društvo ima izjednačavaju i poistovjećuju. Vi niste vlasnik, nego osnivač, što je velika razlika; društvo se i ne može imati u vlasništvu – vi imate udjele, a da je riječ o dioničkom društvu, imali biste dionice, nipošto ne društvo.

Osoba s kojom živite, prema podacima iz upita, ne zadovoljava uvjete koje postavlja Obiteljski zakon. Naime, mora biti riječ o životnoj zajednici neudane žene i neoženjena muškarca, i tu nema nikakvih iznimki. Ipak, osoba s kojom živite ima pravo na obvezni zahtjev na temelju svojeg doprinosa, ali u mnogo je lošijem pravnom položaju nego što bi bila kao izvanbračna supruga koja ima ex lege pravo na polovinu svega stečenog radom u tijeku te zajednice.

U prometnoj nesreći preprič sam samotnu imovinsku i neimovinsku štetu. Zanimu me jesam li obvezan pokušati problem riješiti mirnim putem ili mogu odmah pokrenuti sudski postupak. To mi je posebno važno jer na temelju prijašnjeg iskustva s osiguravateljem nemam povjerenja da bi se ista kvalitetno moglo riješiti bez suđa, a bojim se da će se, tužim li bez pokušaja mirnog rješenja, svi troškovi postupka prebaciti na moj teret.

U našoj pravnoj praksi nema posve jasne odredbe koja bi dala odgovor na vaš upit. Čak se i u praksi prilično luta, međutim, sudovi uglavnom zauzimaju stajalište prema kojemu ne postoji nikakva obveza oštećenog da pokrene postupak izvan suda. Osiguravatelji, s druge strane, smatraju da takva obveza postoji ne samo u posebnim odredbama o osiguranju nego i u općim pravnim načelima koja nameću korektno i racionalno postupanje. Naime, tuži li netko neažurnom sudu, može se dogoditi da osiguravatelj za štetu i zahtjev sazna nekoliko godina nakon štete, a za to vrijeme teče kamata koje ne bi bilo, kao ni drugih sudskih troškova.

Za vas nema nikakva rizika ako mjesec ili dva posvetite mogućnosti izvansudskog rješenja. Uz to, zbog usklađivanja s europskim rješenjima na svim područjima moguće je da sudovi i bez promjene propisa zaključu da je normalno i potrebno (pa i samo radi rasterećenja sudova) pokušati izvansudski riješiti zahtjev, što bi, dođe li do toga, onima koji nisu tako pokušali riješiti problem, moglo nanijeti znatnu štetu, od sudskih troškova do zateznih kamata.