Zakoni s odredbama o koncesijama

Godina da su kamenolom kupili i prije nego su zaista i predložili promjene prostornog plana i produljene koncesije.

Sudeći prema lokalnim glasilima, pojedini članovi Gradskog vijeća Buja bili su vlasnici udjela u kamenolomu Plovanija, udjela prodanih cementari u Koromačnom. Otud vjerojatno ‘jamstva’ kupcima da će bez problema dobiti koncesiju i prije nego su je zatražili, kao i da neće biti problema s promjenama prostornog plana. Ako je to točno, postavlja se pitanje tko će u postupku odobravanja te koncesije i promjene prostornoga plana zastupati javne interese, s obzirom da je privatni interes pojedinih članova Gradskog vijeća Buja da što je moguće bolje prodaju svoje udjele u kamenolomu s istekom koncesijom. Možda bi nadležno Državno odvjetništvo moglo istrogom pronaći zastupnike javnog interesa.

Trenutačno su najbrojnije afere zbog upitnih dodjela koncesija za gospodarsko korištenje poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države. Mato Mlinarić, predsjednik udruge Nezavisni hrvatski seljaci, upozorava na niz nepravilnosti u općinama Veliki Grđevac i Nova Rača pokraj Bjelovara, kao i u općinama Končanica i Dežanovac pokraj Daruvara.

Prema Mlinariću, Mijo Sabolić, najveći daruvarski koncesionar, raspolaže s oko 2,2 tisuće hektara zemljišta, od čega je u koncesiji samo oko 740 hektara. Toliki posjed je, tvrdi Mlinarić, stečen primjenom ‘kombiniranih tehnika’. Nisu sve parcele bivšeg PIK-a u cijelosti dane Saboliću u koncesiju ili zakup, nego samo određene čestice na tim parcelama. No, te su čestice raspoređene tako da se preostalim česticama na tim parcelama ne može koristiti nitko osim Sabolića.

Na taj su način ostali seljaci isključeni kao mogući sukcesionari, objašnjava Mlinarić, a ni koncesionar Sabolić ne mora plaćati koncesijske naknade na cjelokupnu površinu zemlje koju je dobio na korištenje, nego samo za čestice koje su mu formalno dodijeljene, premda se praktično koristi cjelokupnom površinom. Zanimljivo je još i da se Mijo Sabolić bavi uglavnom sjemenskom proizvodnjom, za koju su državni poticaji najviši, pa se postavlja i pitanje kontrole trošenja državnih poticaja. Od Mije Sabolića nam nije uspjelo ništa doznati, jer je na odmoru.

Prema Mlinariću, ‘mućki’ s koncesijama na poljoprivredno zemljište u državnom vlasništvu ima i na području općina Veliki Grđevac i Nova Rača pokraj Bjelovara. U Novoj Rači, međutim, prema mišljenju Željka Sabolovića, općinskog načelnika, izgledno je da će uskoro uz pomoć Ministarstva poljoprivrede i šumarstva i nadležnog Državnog odvjetništva riješiti probleme vezane uz bespravno korištenje poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu na području te općine.

Martin Lučić iz Gundinaca ukazuje na zanimljiv oblik dodjeljivanja koncesija: u općinskom se Poglavarstvu šest članova dogovorilo i sami sebi dodjeljuju koncesije, dok je ostalih pet članova Poglavarstva nemoćno jer ih se jednostavno svaki put preglašuje. O upitnim koncesijama se govori i u okolici Kutine, kao i o upitnosti na Bašnovini dodijeljenih koncesija poznatome zagrebačkom proizvođaču mesa Fioliću itd.

Dodjeljivanje koncesija uređeno je osnovnim Zakonom o koncesijama (NN 89/92), kao i nizom odredbi razasutih u čak 18 ostalih zakona. Kao stvoreno za ‘snažljive’ koncesionare. No, prema čl. 3. Zakona o vlasništvu propisano je da je ‘dužnost Republike Hrvatske da vodi brigu i upravlja općim dobrima, te da za to odgovara’.

A upravo su opća dobra predmet koncesija, s obzirom da na njih nije moguće steći pravo vlasništva. Koncesije se mogu dodjeljivati stranim i domaćim fizičkim i pravnim osobama za gospodarsko iskorištavanje javnog (nacionalnog) dobra, odnosno za pravo na korištenje ruda i mineralnih sirovina, telekomunikacijskih frekvencija i infrastrukture, državnoga poljoprivrednog zemljišta, mora, otoka, rijeka, jezera, javnih prometnica itd.

Premda sadržaj prava i obveza stranaka ugovora o koncesijama u bitnome ograničavaju zakonske odredbe, takvi se ugovori u sudskoj praksi ipak smatraju dvostranim pravnim poslom obveznom, odnosno građanskog prava. To znači da se pored čak 19 zakona s koncesijskim odredbama supsidijarno primjenjuju još i odredbe Zakona o obveznim odnosima. Činjenica da pravni institut koncesije kao cjelina sadrži javno-pravne i građansko-pravne osnove potiče u teoriji značajne rasprave o pravnoj prirodi koncesije. Sve bi te nedostatke i dvojbe trebalo otkloniti i donijeti jasne jedinstvene propise, ustrojiti nadzor i gospodarenje koncesijskim dobrima učiniti napokon javnim. A i Državno bi se odvjetništvo trebalo posvetiti propitivanju postupaka dodjele koncesija.