Home / Biznis i politika / Piše: Kaja Hundek

Piše: Kaja Hundek

Malo je vjerojatno da bi franšize poslovale na više od 600.000 lokacija kad se franšizno poslovanje ne bi isplatio. U svijetu trenutačno postoji više od 4.500 davatelja franšiza koji nude najpoznatije sendviče na svijetu, najcjenjenije vrste kava, postolarske usluge, metode za prestanak pušenja… Manje od pet posto primatelja franšize ne preživi na tržištu.

Ambicioznim poduzetniku u početku sve izgleda sjajno – poslao je upit o kupnji franšize za pranje automobila, davatelj franšize odmah ga je uzeo u obzir pa je već ispunio obrazac i odgovorio na pitanja o financijama, pa i ona intimna. Poznato je tako da misli ozbiljno. Skupio je određeni iznos, recimo, 10.000 eura i počeo pregovarati s franšizerom. Zadovoljan je što franšizer nije jedan od onih kojima se žestoko protive Europska franšizna federacija i Hrvatska udruga za franšizno poslovanje jer traže da im se unaprijed plati određeni iznos kako bi dali detaljnije informacije o svojem brendu. Praonica je sad već otvorena, franšizer pomaže poduzetniku svojim velikim marketinškim iskustvom i sve može ostati sjajno – uz uvjet da se u susjedstvo ne doseli još neki poduzetnik koji je kupio franšizu iste pravnice pa sad polovina suđa pere svoje automobile kod ‘konkurencije’. No, takav crni scenarij događa se, prema američkim izračunima, u dva do četiri posto slučajeva franšiznog poslovanja.

Za razliku od pokretanja posve novog biznisa gdje u prvoj godini poslovanja bankrotira više od 70 posto poduzetnika, kupnja franšize daje relativno visoku vjerojatnost da će se posao razviti. Uspješnima se, prema anketama, osjeća više od 94 posto primatelja franšiza u Sjedinjenim Američkim Državama, a tri četvrtine njih ponovno bi kupili franšizu.

Da se franšizno poslovanje ne isplati, teško da bi se svakih šest i pol minute negdje u svijetu otvorila nova franšiza niti bi one poslovale na više od 600.000 lokacija. U Americi, taj je proces u posljednje vrijeme ipak malo usporen pa nova franšiza počinje poslovati svakih osam minuta. U svijetu trenutačno postoji više od 4500 davatelja franšiza koji nude najpoznatije sendviče na svijetu, najcjenjenije vrste kava, postolarske usluge ili, primjerice, metode za prestanak pušenja.

U Hrvatskoj su, slažu se u poduzetničkim centrima, atraktivne one franšize koje popunjavaju tržišnu nišu koja još nije zastupljena, a to je uglavnom uslužni sektor. U poduzetničkom centru za franšize Pro mature zastupaju zato marke koje su jako atraktivne upravo zbog svoje djelatnosti poput, primjerice, franšize za pranje automobila Estelcara, koji se u Španjolskoj zove Ecowash, potom franšiza iz domene marketinga Quad Lighta i Ticket coma pa i franšiza za robnu kuću poput Coina ili Oviessea te dućana Coin casa. Rizik je isti na svim tržištima kad je u pitanju neuspjeh primatelja, a za franšizere je najvažniji dobar i kvalitetan izbor primatelja. U franšiznom poslovanju jako je važna potpora davatelja i kvalitetna obuka i nadogradnja. Bez toga nema uspješne franšize.

Zagovornici franšiza objašnjavaju pak kako je odnos u franšiznom poslovanju nalik na onaj u ljubavnim vezama. I franšize se, opisuju, moraju temeljiti na povjerenju, dosljednosti u ponašanju, a partneri se moraju truditi da se ostvari win-win situacija kad je god to moguće. Uz to, baš kao i u modernim vezama, dobro je za svaki slučaj imati i neko financijsko pokriće u zaledu, držati se preporuka i istim tempom prati i najmanju promjenu u partnerovu životu. Bez otvorene komunikacije, veza se može pretvoriti u nezdravu i krenuti nizbrdo. Dobro je pridavati pažnju i redovitim telefonskim pozivima, e-mailovima, SMS-ovima, a nije ih loše ni sačuvati u arhivi. Nužno je ipak zadržati objektivnost i hladno, poslovno rasuđivati kad se radi o gotovo svim odlukama. Ni u franšiznom odnosu nije dobro kad neki od partnera postane previše emotivan i odlučuje na temelju emocija jer će ta veza, dugoročno, dovesti do neuspjeha.

Upitna je profitabilnost. Većina franšizera ne osigura mnogo podataka o mogućnosti zarade. Visoki troškovi na početku poslovanja. Obično se traži da kupac franšize unaprijed plati inicijalna sredstva, a potom mora i naći prostor u kojemu će poslovati, opremiti ga. Tko god kupi franšizu, ima pravo poslovati gdje god to želi. Često se događa da u blizini posluju poduzetnici koji su kupili istu franšizu i ‘kradu’ si klijente. Kupci franšize ne trebaju računati na veliku zaštitu u slučaju da ih franšizeri zakidaju. Davatelji franšize obično su savršeno zaštićeni ugovorom. Ograničena je neovisnost primatelja franšize. Kupnjom franšize ne kupuje se samo ime brenda već i poslovni plan davatelja franšize.

Franšizno poslovanje najuspješniji je način pokretanja posla bez velikih kapitalnih investicija i kredita. Uz franšizu, kupac dobiva upute kako poslovati učinkovito. U uputama su obično podrobno opisana iskustva franšizera. Davatelj franšize obično za franšizu traži početno ulaganje od 10.000 do 25.000 dolara te proviziju koja je između pet do 15 posto godišnjih prihoda primatelja franšize. Takozvani royalty obično se plaća u tjednim ili mjesečnim razmacima. Kad se otvori nova franšiza, novi primatelj na sebe preuzima financijski teret koji zahtijeva kupnja posjeda, zaposlenika, opreme… U pravilu, korisnik franšize lojalniji je brendu od prosječnog zaposlenika. Daje li se posao u franšizu umjesto da se širi vlastito poslovanje, brend se može proširiti na područja koja su matičnoj tvrtki nedostupna.

Prevelika emotivna uključenost uz brend koji se kupuje franšizom stajala je tako, primjerice, mnogo novca, ali i ugleda jednog od osnivača Microsofta – multimilijardera Paula Allena. Kupio je, naime, franšize košarkaškoga kluba Portland Trail Blazers i ragbijskog Seattle Seahawks, a njegovo vođenje tih klubova kritičari su prozvali najskupljom sramotom u NBA i NFL ligi, a i u sportu općenito. Takvu su buku podigli još više kad se pročulo da razmišlja o kupnji franšize za engleski nogometni klub Southampton. Premda je takve priče Paul Allen demantirao, titula jednog od najlošijih kupaca franšize i dalje ga prati.

Hollywoodski filmovi svojem poslu ne pristupaju tako emotivno, ali jednako vole franšize. Silni nastavci uspješnih filmskih hitova, tumače analitičari, nisu ništa drugo nego franšize, a kupcima takvih franšiza uspjeh je gotovo zajamčen. ‘Ne postoji nešto što bi se unaprijed moglo nazvati sigurnim hitom u Hollywoodu. Ali franšize su tome najsličnije’, navodi Leonard Maltin, filmski kritičar TV showa Entertainment Tonight.

Serija filmova o Batmanu, koji su loše prošli kod kritike, a i publike, zaradila je, primjerice, gotovo milijardu dolara samo u SAD-u. Šest filmova koji se vežu uz brend Ratovi zvijezda, prema izračunima tvrtke BoxOffice Mojo, ukupno su zaradili 3.531.174.524 američkih dolara, a 21 film o Jamesu Bondu, 3.332.026.028 američkih dolara.

Premda i u drugim djelatnostima vrijedi pravilo da franšize nisu tako rizične kao pokretanje novog biznisa, analitičari podsjećaju da i one zahtijevaju mnogo iscrpljujućeg rada i truda. Najteže je, tvrde, trenutačno u industriji brze hrane. Većina kupaca franšiza uvjerena je da će uspeti kupe li franšizu razvikanog brenda koji posluje svugdje u svijetu i na svim tim lokacijama jamči kvalitetu proizvoda. No, često precijene svoje sposobnosti, jer fast food zalogajnice zahtijevaju da se radi i 12 sati na dan, odnosno barem 60 do 70 sati na tjedan. Poduzetnici koji su prvi krenuli u franšize s fast food lancima ostvarili su ogromne zarade, ali današnji novopečeni poduzetnici u svijetu jedva odolijevaju novim pravilima na tržištu. U susjedstvu su im došli supermarketi koji rade do kasno u noć, morali su spustiti cijene svojih sendviča i krumpirića ili barem cijenu rada svojih zaposlenih, a i dalje plaćaju jednake tantieme kao i na početku poslovanja.