Vrijeme je za propitivanje kvalitete rasta obećanog BDP-a

Bruto domaći proizvod može se napuhati domaćom potrošnjom i investicijama na sedam posto iako su mu temelji klimavi.

Moram priznati da guštam čitajući kako državna tajnica Martina Dalić nakon Općeg sabora HDZ-a najavljuje ubrzanje gospodarskog rasta BDP-a na sedam posto. Prije nekoliko mjeseci nije željela licitirati rastom koji HDZ jamči u sljedeće četiri godine. Nakon što je Ljubo Jurčić počeo s izazovom u obliku kvantificiranja rasta ako glasači omoguću SDP-u da sastavi sljedeću vladu, i HDZ je morao konkretizirati svoja obećanja.

Neka bude dopušteno pomisliti da su i mediji priđonijeli tomu da se političari istjeraju na čistinu, tako da se sljedeće četiri godine one koji će biti na vlasti s vremenom na vrijeme može lako provjeriti ispunjavaju li obećanja.

Tako je svladana prva lekcija. Sada ekonomskim stratezima političkih stranaka treba postaviti novi zadatak. Nije dovoljno samo reći koliku će stopu rasta njihov ekonomski program proizvesti nego i kakva će biti njegova unutarnja struktura, odnosno kvaliteta.

Rast i razvoj nisu isti pojmovi. Može se napuhati bruto domaći proizvod a da su mu temelji klimavi i na dulji rok neodrživi.

Pokazuje to i rast BDP-a u prvom kvartalu 2007. od čak sedam posto s kojim Sanader i njegovi ministri ovih dana ponosno šeću Hrvatskom. Čak i površna analiza (od koje dalje ne ide ni vlast ni oporba ni ‘neovisni analitičari’) pokazuje da je rekordni kvartal u posljednjih pet godina bio moguć zbog ‘nabijanja’ osobne potrošnje (+ 7,1 posto) i neidentificirane strukture investicija (+ 11,2 posto). Doprinos je dalo i daljnje bujanje državne potrošnje od 2,8 posto. Rast je mogao biti i veći da u strukturi stvaratelja BDP-a postoji ijedan koji je smažnjiokupni rezultat. Robna razmjena negativno je djelovala na rast jer je izvoz rastao samo tri posto, a uvoz se istodobno povećao 3,7 posto.

Da je Hrvatska zemlja veličine SAD-a, Kine ili Rusije, bilo bi prihvatljivo da veliko unutarnje tržište može samo proizvesti relativno kvalitetnu domaću potražnju i potrošnju. Ali na malom tržištu kakvo je hrvatsko doista je teško zamisliti da građani, prodajući jedni drugima svoje proizvode, mogu ostvariti rast od sedam posto. To je moguće u kratkom roku kad vlast proda dio obiteljskog srebra pa ga podijeli umirovljenicima ili kad građani nastave s bjesomučnom potrošnjom utemeljenom na uziimanju kredita u bankama.

Pohvalno je što investicije rastu 11,2 posto. Bilo bi još pohvalnije da su brojni ekonomisti po institutima i bankama već izasli sa strukturu te investiciomanije. Jedno je ako se grade tvornice i kupuje oprema iz koje će izlaziti proizvodi koji će završiti na stranim tržištima. To jest jamstvo rasta od sedam posto u sljedeće četiri godine. Ali ako je to ponovno ulaganje u stambenu gradnju ili u šoping-centre za prodaju uvozne robe – kad se jednoga dana potrošači više ne budu mogli zaduživati, urušit će se i rast.

Zbog svega toga sljedeći zadatak za Martinu Dalić, Ljubu Jurčića i Radimira Čačića glasi: Navedite koliki će u vašem obećanom rastu BDP-a biti doprinos domaći potrošnje, kolika ulaganja, a kolike robne razmjene.

Potvrđuje to i upravo promovirano Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske 2006. u kojemu, među ostalim, piše da su ‘rast i razina izvoza jedan od najlošijih aspekata konkurentnosti Hrvatske’. To je potkrijepljeno i grafikonom na kojemu se jasno vidi kako od 2003. izvoz roba i usluga stagnira na 50 posto BDP-a. Usporedbi radi, udjel izvoza u Mađarskoj veći je od 60 posto tamošnjeg BDP-a, u Češkoj je 80 posto, a u Slovačkoj gotovo 90 posto.

Članovi NVK nametnuli su političarima ideju da bi u sljedeće tri godine Hrvatska na tablici konkurentnosti trebala ući među 40 najkonkurentnijih zemalja svijeta.

Trebalo bi istodobno postaviti još jedan cilj – da se spomenuti udjel izvoza u BDP-u za četiri godine poveća s 50 na 60 posto vrijednosti BDP-a.

Istina o konkurentnosti testira se na inozemnom tržištu, a ne samo kod kuće. Kao što Dinamo nikad neće biti europski klub dok iz međunarodnih natjecanja ispada prije zime, tako ni Hrvatska neće zdravo rasti ne bude li igrala u ekonomskoj, ako ne ‘Ligi prvaka’, onda barem u ‘Kupu UEFA’.