Za poništenje ‘Lenčeva’ stečaja nije kriva proceduralna pogreška, nego loše napisan zakon

Prošli se tjedan Brodogradilište ‘Viktor Lenca’ ponovno našlo u žiži javnosti, ovaj put zbog poništenja stečaja. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske prihvatio je žalbu stečajnih vjerojnika na čelu s trgovačkim društvom Konstruktor-inženjerima d.d. na stečajni plan. Nakon objave odluke žalbenog suda, koja se čekala tri mjeseca (što je za hrvatsko pravosuđe vrlo kratak rok), tijekom kojih je bilo više nego dovoljno vremena za reagiranje bilo koje strane ili postizanje sporazuma koji bi izbjegnuo postupanje žalbenog suda, odjednom su se svi angažirali. Premijer je osobno na licu mjesta zajamčio zaposlenicima da nijedan od njih neće ostati bez posla, a najavio je i moguće povlačenje žalbe koju je uložio Konstruktor-inženjerima d.d. Žalbe o kojoj je već odlučeno!? Nekoliko dana nakon toga predstavnik sindikata radnika ‘Viktora Lenca’ bio je jedan od govornika na saboru vladajuće stranke održanom 30. lipnja ove godine, na kojemu je zahvalio na pomoći.

Sigurno je da bi taj slučaj trebalo iskoristiti da se preventivno riješe ili bar pokušaju riješiti brojne teškoće i problemi koji se nepotrebnim pojavljivaju u stečajnim postupcima. Jer, nedavno se vrlo slična pravosudna priča odvijala u poduzeću Salonit iz Vranjica. I ondje se stvorila čudna kombinacija politike i pravosuđa, i ondje se sve odvijalo u dobroj mjeri mimo struke, i ondje se napokon pokažalo da se politička obećanja poput ‘odmah i ovdje’, također dana nakon donesene sudske odluke, uza sadašnje propise jednostavno ne mogu ispuniti, a njihovo davanje ugrožava autoritet suda, onog koji vodi stečaj i onoga koji odlučuje o žalbi.

Naš je Stečajni zakon u stručnim krugovima na prilično lošem glasu, o čemu dovoljno svjedoči podatak da se nakon donošenja 1996., od prve promjene 1999., promijenio već šest puta. Posljednja promjena iz srpnja 2006. godine sadrži čak 114 članaka, što znači intervenciju u trećini zakona, a ni punu godinu dana od tada nije se našlo vremena i volje izraditi pročišćeni tekst. Luta se čak i kad je riječ o najosjetljivijim pitanjima kao što je, primjerice, tko može, a tko ne može biti stečajni upravitelj; imamo stečajeve koji traju godinama, ali i stečajne upravitelje koji istodobno vode desetke stečaja; veliki i poznati poslovni subjekti čiji su žiroračuni godinama blokirani, a stečaj se ne pokreće, rade preko sindikalnog ili drugog žiroračuna; masovna je pojava da direktori formalno predlože otvaranje stečaja samo da bi udovoljili zakonskoj obvezi, odnosno izbjegli odgovornost, a nakon poziva na plaćanje prijedlog za otvaranje stečaja odbija se kao da otvaranje stečaja kad se ispune uvjeti nije u općem interesu.

Brojne tvrtke također bez teškoća ‘posluju’ preko uspoređnog ili ‘rezervnog’ žiroračuna, čak i ne pokušavajući to prikriti, i ne sankcionira ih se zbog toga iako je to očito protupravno, u pravilu čak i s elementima kaznenog djela. Prešutni osjećaj da je to postupanje u redu dovelo je do toga da čak i općine i gradovi blokirani subjektima upućuju donacije i sponzorstva na ‘rezervne’ žiroračune. I u dijelu stručnih krugova osporava se da se plaćanjem prijavljenih i neosporenih tražbina stečaj, jednako kako je i otvoren, i ‘zatvara’ jer nema nikakvih razloga da ga se dalje vodi.

U gotovo svim stečajevima država ima naglašenu ulogu već i zbog toga što je prema različitim osnovama i preko različitih subjekata kojima upravlja i koje kontrolira (fondovi, Porezna uprava, Carinska uprava…) gotovo uvijek vjerojnik, a vrlo često čak i najveći. Država ne samo da u postupcima sudjeluje od početka nego i mnogo prije njega, analizirajući podatke kojima raspolaže Porezna uprava, može predvidjeti događanja i sukladno tomu reagirati. Ona također donosi zakone i vrlo jednostavno može ukloniti sve što postupak stečaja nepotrebno opterećuje. Primjerice, svaki stečajni postupak kao jedan postupak prema sadašnjim propisima odmah znači i da se svi radni sporovi koji se već odvijaju pred drugim sudovima nastavljaju na tom stečajnom sudu i smanjuju njegovu učinkovitost; u ekstremnim primjerima to znači i više od tisuću radnih sporova.

Kad bi država djelovala preventivno (što sada najčešće ne radi) umjesto kao vatrogasac (što najčešće radi), rezultati bi sigurno bili mnogo bolji. Ne bi se događalo da jedno loše iskustvo sa stečajnim planom (Salonit Vranjic) ne dovede do žurnog pojednostavljenja propisa, pa se ne bi danas s ‘Viktorom Lencom’ dogodilo isto. Naime, zbog proceduralnog propusta u prihvaćanju stečajnog plana postupak počinje od početka, što znači da je realno (računajući i ljetno razdoblje) čekati dolazak u istu fazu prihvaćanja stečajnog plana potraj kraj godine, i to uz uvjet velikog angažmana svih sudionika i svakako bez opstrukcija. Naravno, moguća je i lošija varijanta u kojoj to traje mnogo dulje, a cijelo to vrijeme poduzeće u stečaju objektivno teško može normalno poslovati.

Stečajni je plan, inače, pojam koji je u hrvatsko zakonodavstvo uveden 2000. kao zamjena za pojam preustroja (koji se ipak u praksi još dosta koristi) i, unatoč tomu što se ideja i ne dovodi u pitanje, nije uređen tako da brzo dovede do željena rezultata. A bez toga je prilično besmislen. Sve počiva na dobroj ideji da se poduzme jednu ili više mjera umjesto klasične prodaje, odnosno unovčenja stečajne mase. Problem je, međutim, u prilično složenom sustavu prihvaćanja i potvrde stečajnog plana – gotovo svaki vjerovnik može maksimalno otežati postupak, a veliki vjerovnik može ga i onemogućiti.

Istina, postoje odredbe koje zabranjuju opstrukciju, ali čak i kad se svi zainteresirani usuglase, stečajni sudac ne mora potvrditi stečajni plan. Stečajni vjerovnici zbog kojih se stečaj stvarno i vodi ne mogu nakon njegova otvorenja sami podnijeti stečajni plan, nego samo mogu stečajnom upravitelju naložiti da ga sâm izradi, što doista djeluje posve besmisleno. Ako se stečajni plan ne odbaci, stečajni će sudac zastražiti očitovanje odbora vjerovnika ako je osnovan, a nema odredbe što će zatražiti ako nije.

A ako je stečajni plan predložen s prijedlogom za otvaranje stečaja, sigurno je da odbor neće biti osnovan na vrijeme. Ako stečajni plan i bude potvrđen, to se čini rješenjem podložnom žalbi, a rješavanje žalbe i put do pravomoćnosti u praksi su (pre)dugi, čak i kad se žalba odbije, dakle kad se ne pronađu propusti pri postupanju stečajnog suda.

Pravo je pitanje zašto si država, bar u stečajevima u kojima je veliki vjerovnik, a istodobno ima velik paket osnivačkih prava (dionice, udjeli) i brojne radnike, ne osigura poseban položaj u kojemu nikoga neće oštetiti, a moći će učinkovito zaštititi interese i ostalih vjerovnika. To bi bilo moguće učiniti npr. davanjem posebnih državnih jamstava vjerovnicima da će ih država izravno namiriti neovisno o stečaju, dakle izvan njega, ali samo do visine koju bi u njemu ostvarili, u razumnom roku koji odgovara prosječnom trajanju stečaja. Tako bi država sama upravljala stečajem bez ikakve i ičije opstrukcije, stečajni plan postao bi učinkovita mjera, vjerovnici ne bi bili oštećeni, a država ne bi mogla prebacivati odgovornost na treću stranu, što sada uvijek radi, katkad s pravom, katkad ne.

Tako bi se izbjegle i primjedbe da se izvršna vlast miješa u ono što je nadležnost pravosuđa. Jer, što znači jamstvo da radnici neće izgubiti posao kad stečaj ne vodi izvršna vlast nego stečajni sud, što znači izjava da i drugi vjerovnici razmišljaju o drugim načinima rješavanja svojih potraživanja – hoće li to riješiti izvan stečaja, tko će im u tome pomoći i, najvažnije, zašto im do sada nije pomogao i zašto nije stvorio pravni okvir u kojemu bi se to riješilo institucionalno, a ne ovako, od slučaja do slučaja? Takva posebna regulativa za hrvatskog zakonodavca nije nepoznana, postoje tako i posebni zakoni o privatizaciji pojedinih pravnih subjekata koji odstupaju od općih pravila (npr. Ina d.d.). Trebalo bi se nadati da će zbog ‘Viktora Lenca’ brzo doći do prijedloga za izmjenu Stečajnog zakona i da će on u ovom mandatu zakonodavca biti prihvaćen.