Nismo ušli u Sunčani Hvar da bismo ga prodali

Nismo ušli u Sunčani Hvar da bismo ga prodali. To je jedinstvena kompanija, na jedinstvenom otoku. Unikatna je, a takvi se unikati ne prodaju. Što bismo bolje kupili za novac dobiven njegovom prodajom?

U vašoj biografiji stoji da ste Orco grupu osnovali 1991., kad vam je bilo tek 27 godina. Kako je sve to počelo? – Prije pokretanja ovog biznisa radio sam kao burzovni mešetar i bio poprilično dobar u poslu s derivatima vrijednosnih papira. Kad sam imao 26 godina, u Europi su se počele događati zanimljive stvari. Bilo je to vrijeme pada Berlinskog zida, što sam doživio kao pad cijelog sustava i stvaranja neke nove Europe. Bio sam hipnotiziran tim zbivanjima. Bio je to najveći povijesni događaj kojem sam svjedočio. Svatko kreira svoje prilike, a ja sam svoju priliku vidio u tržištima Srednje Europe koja su se tada počela otvarati. Znao sam da trebam nešto napraviti, ali nisam bio sasvim siguran što. Biznis sam počeo 1991. kupnjom zgrade u Pragu.

Kakvi su bili prvi rezultati? – Kao i svakoj mladoj tvrtki. Prvih jedanaest mjeseci kompanija nije imala nikakav profit. Dvije godine nakon kupnje zgrade odlučio sam se sa suprugom, Amerikankom, preseliti u Prag. Posao je rastao organski. Sve što sam radio, napravio sam sam, i to zahvaljujući upornosti. Početkom 2000. odlučio sam s Orco grupom izaći na burzu. Naime, mogao sam birati: ostati mala, lokalna tvrtka ili globalno proširiti biznis. Izlazak na burzu bio je bolji odabir i veći izazov.

Kakvo je to bilo iskustvo? – Problem najčešće nastaje u glavama poduzetnika. U početku cijena Orcovih dionica nije rasla i moram priznati da me to pomalo frustriralo. Na njihovo podizanje čekali smo dvije ili tri godine. To je čekanje zapravo bio najveći izazov, možda i veći od pokretanja biznisa. Izlazak na burzu bio je bolji odabir i veći izazov.

Dioničari, naravno, žele zaraditi što prije i što više. Pritišću li vas? – Pritisak uopće nije loša stvar. Iznajam na burzu svakako je dobar potez, posebno kad se uzme u obzir da je poslovanje transparentno i da se tako možete i uspoređivati s konkurentskim kompanijama na burzi. S druge strane, on potiče na stvaranje novih vrijednosti i rast. Svaki je pritisak za dobre stvari dobar. Slično je i u privatnom životu, kad želite biti dobar suprug ili otac.

Budućnost vašeg biznisa jest u svijetu i regiji. U prosjeku svjetska ekonomija raste prema rekordnoj stopi od 5,1 posto. To je dobra klima za razvoj biznisa. – Postoci ili prosjeci ne postoje, kao što ne postoje ni u životu. Primjerice, kad kažete da je temperatura prosječna, to ništa ne znači. Govorimo li o 19 ili 20 Celzijevih stupnjeva? Da se razumijemo, ja volim brojke. I dalje trgujem opcijama i volim se njima igrati. Međutim, shvatio sam da su, što god vodio, bilo biznis s novinama, bilo s hotelima, na kraju važni ljudi. Najviše me vesele ljudi koji za mene rade.

Nakon češke ušli ste s projektima vezanim uz nekretnine u Mađarsku, Poljsku, Slovačku, Rusiju, Hrvatsku… Kakva je vizija razvoja Orco grupe? – Možda ću vas iznenaditi, ali ja ne promatrajem zemlju u koju ću ući. Kompanije poput Orco grupe moraju promatrati razvoj gradova i kad ugledaju neki obećavajući primjer – onamo treba krenuti s projektima. U suvremenom svijetu važniji je razvoj gradova negoli zemalja. Gradovi trebaju imati kritičnu masu rasta i razvoja i njihov razvoj treba prati trendove globalnog tržišta. Bez obzira na to koliki je BDP neke zemlje, treba voditi računa o rastu BDP-a gradova.

Primjerice, u posljednjih nekoliko godina raste BDP Praga i predviđa se da će se u sljedećih nekoliko godina broj stanovnika s 1,5 povećati na 2,5 milijuna. U Europi se ljudi sa sela sele u velike gradove. To znači da nekretnine postaju ‘commodity’, roba kojom se trguje. Za obavljanje bilo koje djelatnosti treba vam nekretnina. Graditeljstvo je najveća industrija na svijetu i mnogi to još ne shvaćaju. Gradnja neće nikad prestati, a zgrade će u gradovima biti sve više.

Ali, zar nije trend da bogatiji odlaze iz grada na periferiju? – Čak se u Americi ljudi vraćaju u središte grada. Kada djeca odu na sveučilište, roditelji ostaju sami u velikim kućama u predgradima. Umjesto da samuju, radije se vraćaju u središte grada u kojem su kina, kazalište i zbiranja. U cijelom se svijetu osjeti taj trend rasta gradova. Neki će moći ići ukorak s tim trendom, a neki neće.

Gdje je u tome Zagreb? – U Zagrebu se malo toga događa.

Kako vidite zagrebačko tržište nekretnina u sljedećih nekoliko godina? Predviđa se da će se cijene povišivati još dvije godine. – Zagreb je vrlo zanimljiv, u što sam se imao prilike uvjeriti jer sam vidio neke projekte. Nadam se da cijene više neće rasti jer to nije dobro za posao – jednostavno ubija tržište. Nezgodno je i što ljudi koji posjeduju nekretninu misle da su bogati, a oni koji nemaju ništa misle da nikad neće biti dovoljno bogati da nešto i posjeduju. U Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, rast cijena poprilično je umjetan.

Ali ako se dobro organiziraju građevinske zone u gradu, deset kompanija doći će i sa građiti stotine stanova, što će sniziti cijene.

No, neki ne žele da cijene padnu. – Gradske vlasti katkad mogu kontrolirati tržište nekretnina. Kao što sam rekao, nekretnine su roba (‘commodity’), a bez gradnje nema ni ljudi i Zagreb umire. Zbog visokih cijena nekretnina ljudi si jednostavno ne mogu priuštiti život. Kad god sam bio u prilici razgovarati s visokopozicioniranim političarima u državi, uvijek bi im pokušao objasniti kakvi smo mi ulagači. Mi poslujemo na globalnoj sceni i ako nam ne odgovara tržište, idemo dalje. Znamo da će, rastu li gradovi, stvara li se, planira i organizira, i naš biznis biti uspješan. Ako tvrtke dobro posluju, ako u gradu imaju dobru poslovnu klimu, rastu i treba im više prostora, što je opet prilika za nas ‘developere’.

Zagreb ima dobru priliku, ali je još ne zna iskoristiti. U međuvremenu cvjeta gradnja u gradovima poput Milana ili drugih starih talijanskih gradova koji su bili poznati po tome da su zapeli u prošlosti. U Milanu se grade fantastične zgrade i tomu se nadam u Zagrebu.

Orco želi postati lider u Hrvatskoj? – Da, naravno. Ljudi u Hrvatskoj najveće su iznenađenje i bolji su nego što sam misle. Doduše, imate sklonost izrugivati se svojim ljudima iako ste u isto vrijeme vrlo ponosni, poput Francuza. Početi biznis u Hrvatskoj nije bilo nimalo lako, što zbog političke situacije, ali i činjenice da je svaki početak težak.

Osjećam da se nešto događa u Hrvatskoj i treba se uključiti u igru. U biznisu s nekretninama važno je uključiti se prije nego što to učine drugi jer u tome možete zaraditi jedino kupujete li jeftino.

Spomenuli ste da imate iskustva s vođenjem 22 hotela. U usporedbi s drugima, što biste rekli o Sunčanom Hvaru? – To je bila državna tvrtka koja nije pokretna nikakve projekte, a nije se ni trudila to činiti. Unatoč tomu što godinama nitko nije ulagao u Sunčani Hvar, grupa ljudi radila je fantastičan posao i davala sve od sebe da kompaniju drži na okupu. Ti su ljudi madioničari. Usigurali su da tvrtka opstane bez pomoći države iako je bila državna. Bez povećanja plaće, bonusa i imalo motivacije logično je da su imali i biznis sa strane. Za nas je oživljavanje Sunčanog Hvara bio specijalan zadatak, a posebice uzme li se u obzir da se tada u Hrvatskoj nije baš nešto dogadalo.

Nažalost, i danas je u Hrvatskoj problem s načinom na koji se doživljava strane ulagače. Mnogi još ne znaju da doista nije važno je li tvrtka hrvatska ili francuska.

Meni nije drago kad stranci preuzmu tvrtke, ne zato što su stranci, nego zato što nema domaćih ljudi sposobnih to učiniti – i to u zemlji koja je desetljećima turistička. – Ja to posve razumijem. Europska je unija zapravo novi identitet za poslovnu zajednicu. Ja sam europski biznismen i nemam ništa protiv Amerikanaca ili Kineza. Svi imaju pravo uključiti se u igru. Ne smijete zaboraviti da i vi možete sasvim slobodno investirati u Ameriku. Možete otvoriti restoran ili bilo što drugo i nitko neće stvarati probleme. Ulagači ne odustaju. Naša je misija da budemo tu jer smo globalni investitori. Kao što, pretpostavljamo, ne bi bilo loše da i vi pokrenete biznis u Bosni.

Vaš vlasnički ulazak u Sunčani Hvar formalno je proglaseno javno-privatnim partnerstvom. Je li to uistinu tako ili je riječ o formi da se lakše proveđe privatizacija? – Svako je ulaganje privatno-javno partnerstvo. Kad ste privatnik, ne možete graditi zgradu bez dozvole, bez pločnika. To je taj javni, lokalni ili državni dio. I tu uvijek postoji partnerstvo. Naš doprinos zajednici ogleda se u tome što preuzimamo rizik i ulažemo vlastiti novac te ne tražimo ništa od države. Ako smo dobro procijenili, na dobitku smo, ako nismo, gubimo. Kad smo došli u Hrvatsku, cijena dionice Sunčanog Hvara bila je između 30 i 50 kuna, a mi smo platili 80 kuna. Danas je njezina cijena procijenjena na 225 kuna. Vrijednost za državu je nedvojbeno. Javno-privatno partnerstvo u nekom obliku uvijek postoji premda na kraju sve učinite sami.

Zašto niste objavili ugovor o kupnji, odnosno javno-privatnom partnerstvu? Iz državnih se krugova može čuti da bi objavili navodno sporni ugovor, ali ne mogu bez vašeg dopuštenja. – Nikad nisam odbio objaviti ugovor, ali nikad me nitko iz državne vlasti nije pitao smije li to učiniti. Od Polančeca nisam dobio nikakvo pismo. Veoma je ružno što ljudi komuniciraju preko novinara. Onoga koga znamo nešto o Orcovu poslovanju, može pitati, posve smo transparentni. Imamo li nešto za objavu, smatram da to treba napraviti kako treba i pred novinarima koji se razumiju u problematiku.

Trenutačno ste u fazi ulaganja u objekte Sunčanog Hvara. Imate li izlaznu strategiju? – Nikad nemam izlaznu strategiju. Nismo ušli u Sunčani Hvar da bismo ga prodali. To je jedinstvena kompanija, na jedinstvenom otoku. Unikatna je, a takvi se unikati ne prodaju. Što bismo bolje kupili za novac dobiven prodajom Sunčanog Hvara? Od Venecije do Kaira nema nečega sličnog. I mi iz Orco grupe imamo konkurente na svjetskom tržištu. Ne bih želio da netko od njih sutra na Sunčanom Hvaru ostvaruje profit.

Sreo sam Škegru iz Quaestusa u vašem hotelu Rivi. – Da, zajedno smo ‘licitirali’ za Sunčani Hvar. Često razgovaram s drugim poslovnim ljudima u Hrvatskoj. Uvijek je dobro ostati u toku, razmijeniti informacije.

Sigurno ste čuli za aferu u Fondu za privatizaciju. Najavljenje je češljanje mnogih slučajeva privatizacije da bi se otkrilo gdje je bilo korupcije i sumnjivih radnji. Nemojte pogrešno shvatiti, ali zabrinjava li vas to? – Mi smo javna kompanija, svatko može provjeriti naše brojke; da nekoga potkupim, ne znam kako bi se to moglo sakriti. Za početak, ne razumijem jezik pa ne znam kako se takve stvari događaju. Jedino što znam jest da mi to nikad nismo napravili.

Sumnja se da ipak ne ulažete u obnovu hotela toliko mnogo kao što se govori. Riječ je, navodno, o 500 milijuna kuna. – Rekao sam da ću investirati – učinio sam to; da ću zaposlit – i to sam učinio. Obećao sam da ću povećati plaće – narasle su 30 posto. Važno je da se u Hrvatskoj piše i o dobrim, a ne samo o lošim pričama. Potonje u očima stranih ulagača stvaraju loš imidž države. Oni mogu misliti da je ovo posve korumpirana država.