Sandra Bullock ima problema s vremenom, a čini se i tvorci filma, jer se budi malo naprijed, malo natrag u danima tjedna i sva je blesava zbog toga, a s njom i publika. Spin nije sasvim originalan, primjerice baš je neki dan na televiziji Juliane Moore bila uvjerena da joj je sin poginuo u nesreći, dok je svi uvjeravaju da je pukla jer da nikad nije ni imala sina. Ta priča je uvelike drukčija, ali ima istu polazišnu točku: da se ženi odjednom izokrene cijeli život a to nitko osim nje ne primjećuje, pa ona kreće otkriti što se dogodilo.
U toj zbrkanoj logici cik-cak dana u tjednu ni nakon drugoga gledanja nije se baš lako snaći, pa nije moguće odrediti ni funkcionira li stvar uopće. I sad, dok film vozi taj triler/SF u kojem se vrijeme izobličilo, sasvim je gledljiv i donekle zabavan ako rezignirate u pogledu redoslijeda, ali kad se počne razvijati prema širim, životno-ljubavno-obiteljskim temama, prestaje držati vodu.
Vrhunc neozbiljnosti doživljava nemuštim objašnjenja toga temporalnog fenomena kao rezultata manjka vjere u boga ili prirodu ili ljubav (?!). Pa se netko naljutio i pobrkao vam dane u tjednu, i to baš u tjednu u kojem vam muž stvarno nema sreće jer ga najprije pogodi cisterna dok nonšalanatno nasred brze ceste stoji poprijeko autom s ugašenim motorom i časna na mobitel, potpuno nezainteresiran za događaje u suprotnom traku, a onda cisterna još eksplodira i izbriše svu nadu.
Ipak, Yapo težište filma želi staviti u humanističko-svakodnevnu mudrost, prijateljski savjet, da tako kažemo, pa onda kraj i nije toliko važan. Važan je novi početak ili tko zna što… Zanimljivost: Peter Stormare u ulozi doktora Rotha doista je promašio lik i ulogu, što više, cijeli film. Djeluje prejezivo, naime, za film takva ugođaja. Solidna zabava, ništa posebno.
