Šuker se hvali Državnom riznicom, ali još ne može upravljati javnim novcem

U Hrvatskoj su formalno utemeljene sve razine institucionalnog nadzora trošenja javnog novca. Međutim, izuzev Državnog ureda za reviziju Šime Krasić, koji se bavi naknadnim nadzorom, nijedna od institucija koje bi se trebale baviti preventivnom i trenutačnom kontrolom trošenja javnog novca nije u cijelosti osposobljena ni ekipirana.

Premda se na implementaciji projekta Državne riznice u Ministarstvu financija počelo raditi još 1992. godine, i premda se Ivan Šuker, ministar financija, hvali Državnom riznicom, financijsko upravljanje i kontrola pokušavaju se uspostaviti tek od ove godine. U Ministarstvu financija kažu da su ‘korisnici proračuna trebali do 4. srpnja 2007. donijeti akcijske planove s naznakama vremenskih okvira unutar kojih će uspostaviti i razvijati financijsko upravljanje i unutarnje kontrole’.

U međuvremenu već 15-ak godina ‘funkcionalna’ sustav financijskog nadzora i kontrole kojim Hrvatska formalno ispunjava uvjete za prijam u EU, a da se istodobno javnim novcem ne upravlja niti je moguća preventivna kontrola tekuće potrošnje javnog novca. I dok se još nekako razvija eksterna državna revizija, pa čak i interna revizija, sustava unutarnje kontrole gotovo i nema, a za sustav upravljanja državnim novcem tek se donose ‘akcijski planovi’, što znači da Državna riznica nije u cijelosti završena.

Djelotvorna kontrola trošenja javnog novca nije ni moguća sve dok poslovanje Vlade, svih ministarstava i korisnika proračunskog novca ne bude informatički dostupno i pregledno, odnosno dok se projekt Državne riznice u cijelosti ne završi. U takvim uvjetima svaki bi službenik državne uprave i korisnik proračunskog novca trebao imati tri kontrolora.

U Ministarstvu financija naglašavaju da su donošenjem Zakona o sustavu unutarnjih financijskih kontrola u javnom sektoru (NN 141/06.) propisane aktivnosti koje treba poduzeti na tom području. A nakon što se raspravilo o Objedinjenome godišnjem izvješću o unutarnjoj financijskoj kontroli u javnom sektoru za 2006., Vlada je 16. svibnja 2007. donijela zaključke ‘na temelju kojih je zadužila ministre i druge čelnike da posvete dužnu pozornost uspostavi kontrolnih sustava’, ističe se u odgovoru Ministarstva financija na naš upit o kontroli i upravljanju javnim novcem.

O svemu najbolje govore podaci o stanju službi zaduženih za upravljanje i kontrolu trošenja javnog novca. Nasuprot Državnom uredu za reviziju, koji ima osiguran prostor, novac za djelatnost i ukupno 275 zaposlenih, od čega 229 državnih revizora, u Ministarstvu financija izravno na poslovima unutarnje kontrole trošenja proračunskog novca rade zapravo samo 22 osobe. U Odjelu proračunskog nadzora zaposleno je šest osoba, u Samostalnom odjelu za unutarnju reviziju zaposleno je također šest osoba, u Samostalnom odjelu za financijsko upravljanje, unutarnji nadzor i kontrole osam osoba te u Upravi za harmonizaciju unutarnje revizije i financijske kontrole samo dvije osobe, Ljerka Linzbauer i tajnica.

Doda li se tom broju još 65 zaposlenih u ostalim odjelima Državne riznice u sklopu Ministarstva financija, ispada da se izravno i neizravno nadzorom i kontrolom tekuće potrošnje javnog novca bavi samo 87 osoba, računajući tajnice, vozače i ostalo tehničko osoblje. Broju zaposlenih u Državnoj riznici u sklopu Ministarstva financija, doduše, treba pribrojiti i pedesetak zaposlenika Fine koji u outsourcingu povremeno obavljaju poslove podrške Državnoj riznici. U ostalim ministarstvima, javnim poduzećima i kod svih ostalih korisnika proračunskog novca, procjenjuje se da je na poslovima kontrole i interne revizije ukupno zaposleno još najviše 150 osoba.

Trenutačno u Hrvatskoj certifikate ovlaštenih internih revizora ima 350 osoba. To znači da je više ovlaštenih revizora nego radnih mjesta. A izbjegavanje osnivanja interne revizije u Hrvatskoj je uobičajeno. Primjerice, Ekonomski fakultet u Zagrebu, na kojemu se studentima održava nastava o internoj reviziji, nema osnovanu vlastitu internu reviziju iako je to njegova zakonska obveza.

Stanko Tokić, predsjednik Hrvatskog instituta internih revizora, kaže da je taj Institut osnovan prošle godine. Hrvatski institut je član Europske konfederacije instituta internih revizora. Članovi Hrvatskog instituta internih revizora ujedno su i članovi međunarodnog Instituta internih revizora (IIA).

Tokić kaže da se u svakodnevnoj komunikaciji najčešće interni revizori poistovjećuju s inspekcijom i kontrolom, a menadžeri najčešće misle da bi interna revizija trebala biti kontrola radnika. No, interna revizija nije kontrola radnika, za to su zaduženi šefovi. S obzirom na to da šefovi ne rade, ili rade loše, oni bi to spremno prebacili na internu reviziju, zaboravljajući pritom da su plaćeni za obavljanje poslova unutarnje kontrole.

Prema standardima interne revizije na poslovima revizije bi trebalo raditi 1,5 promila od ukupnog broja zaposlenih. Taj broj ovisi o djelatnosti, informatizaciji, stručnosti internih revizora i radnika i sl. No, interna revizija ne može spriječiti nezakonitosti budući da je ona naknadni nadzor. To treba raditi unutarnja kontrola, za čije je uspostavljanje zadužen menadžment, a interna revizija samo provjerava i ocjenjuje kako djeluje unutarnja kontrola.

Anto Bajo iz Instituta za javne financije smatra da u Hrvatskoj nema integriranoga financijskog upravljanja, jer bez financijske informacije u realnom vremenu upravljanje nije moguće. Informaciju u realnom vremenu može se osigurati, i to dinamičku, u smislu da nije prekasno za intervenciju. Da bi se moglo na vrijeme intervenirati i upravljati financijama, mora se nadzirati cjelokupni sustav plaćanja proračunskim novcem.

Dosad Državna riznica nije povezala računovodstva svih ministerstava i korisnika proračunskog novca u jedinstveni sustav. U Ministarstvu financija kažu da je ‘izrađen projektni prijedlog za jačanje proračunskih procesa i razvoj jedinstvenoga računovodstvenog sustava u skladu s Europskim standardima predloženima za financiranje iz sredstava PHARE 2006’.

Slovenija je taj problem jednostavno riješila. Bivši ZAP pretvoren je u Agenciju za javna platila u sklopu Državne riznice i sve je centralizirano u Ministarstvu financija. Razlog je jednostavan, cilj je bio da svi budu svakodnevno upoznati sa svim plaćanjem državnim, odnosno proračunskim novcem. I tako je na najjednostavniji način izbjegnuto dugotrajno natezanje s formiranjima sučelja područnih državnih riznica pojedinih ministerstava sa središnjom Državnom riznicom u Ministarstvu financija, kao i područnih riznica sa sučeljima lokalnih državnih riznica i svih korisnika proračunskog novca.

Anto Bajo kaže da su Slovenci pružili žestok otpor reorganizaciji ZAP-a u Agenciju, osobito ‘zapovci’ koji se zbog manjih plaća nisu željeli vratiti iz poluprofitnog sustava u sustav platnih razreda u državnoj upravi. No, donesena je politička odluka i Slovenci su već dvije godine nakon te reforme bili prisutni na financijskom tržištu s kratkoročnim plasmanima dnevnih viškova državnog novca. Kratkoročne viškove su na kraju dana investirali i tako pridonosili snižavanju kamata.

Nitko u Hrvatskoj ne usuđuje se ni predložiti reorganizaciju Fine da u sklopu Ministarstva financija preuzme većinu poslova Državne riznice. Kad je o Fini riječ, isprepleteni su interesni ne samo države nego i cjelokupnoga financijskog sektora. Svima je ‘najbolje ovako’, jer koriste Finine parafiskalne resurse, a odgada se djelotvorna tekuća kontrola trošenja državnog novca. Fina je nedvojbeno još najjači provider financijskih usluga na hrvatskom tržištu i zbog toga su u tišini prekinute aktivnosti na privatizaciji dijela njezinih usluga pokrenute 2001. godine. Činjenica je da Državna riznica bez funkcionalnoga platnog prometa, koji će biti centraliziran i vezan uz HNB, ne može preuzeti sve svoje projektirane funkcije.