Istraživači s Ekonomskog instituta

Nakon deset mjeseci rada ekipa od 60 znanstvenika zaključila je da je ‘nemoguće dobiti preciznu ocjenu’ učinka pristupanja EU.

Istraživači s Ekonomskog instituta Zagreb došli su do važnog otkrića: otkrili su da je teško predvidati. Osobito budućnost. To je, uz malo novinarskog pretjerivanja, prva asocijacija nakon što je na Ekonomskom institutu predstavljena studija ‘Pristupanje Europskoj uniji: očekivani ekonomski učinci’. S obzirom na to da čitava studija još nije službeno objavljena do trenutka pisanja ove kolumne, možda će njezin puni sadržaj promijeniti dojam koji se temelji na skraćenoj verziji dostupnoj javnosti. No iz uredničkog iskustva to je teško očekivati.

Po svemu sudeći, Ekonomski institut preuzeo je za njega u ovom trenutku pretežak zadatak od pogrešnog naručitelja i u pogrešno vrijeme te uz previše taktiziranja. Pokuša li se biti blagonaklon, može se reći da je studija ‘dobra osnova’ da se u drugom pokušaju napravi materijal koji će doista biti koristan, kako nositeljima ekonomske politike, tako i najširoj publici kojoj bi trebao biti krunski dokaz da je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji uistinu pametan potez koji će donijeti veliku korist.

Hladan tuš je zaključni dio prezentacije dugo očekivane studije. U njoj se tvrdi da je ‘nemoguće dobiti preciznu ocjenu općeg ekonomskog učinka pristupanja Uniji’. To je krasan alibi, ali ne drži vodu. Na početku spomenute prezentacije piše da je naziv projekta bio ‘Procjena očekivanih koristi i troškova pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji’. Dakle, poznati obveznici dali su dva milijuna kuna da dobiju PROCJENE, a ne OCJENE. Nitko nije tražio ‘precizne ocjene’. Bile bi dovoljne i malo grublje procjene, ali na kraju brojčano iskazane! Ono što se ne može iskazati brojkama, teško se može prihvatiti kao ekonomija. Naravno da je teško brojčano iskazati korist i troškove pristupanja EU, ali upravo zato vlade angažiraju institute, pa onda stručnjaci obave zahtjevan posao.

Da bi se došlo do zaključka kako su troškovi pristupanja ‘uglavnom kratkoročni i jednokratni, dok su koristi brojne i dugotrajne’, te da ‘pristupanje Uniji stvara priliku za ubrzavanje nužnih reformi, a članstvo u Uniji mogućnost pristupa njezinim financijskim sredstvima’, nije trebalo angažirati 60-ak znanstvenika koji su radili deset mjeseci. To se podrazumijevalo i iz prije dostupnih informacija.

Bilo bi pogrešno posve negativno ocijeniti rezultate istraživanja. Ima dijelova koji će kreatorima ekonomske politike biti korisni (proračun, državne potpore, tržište nekretnina…). Nažalost, potrošači svih vrsta, pa i korisnici znanstvenih radova, postali su zahtjevniji, pa studija doista nema smisla ako se nije mogla kvantificirati. Pa i uz opasnost promašaja. Rizik je sastavni dio svakog posla, jednako kao i hrabrost da se u naručenu studiju možda stavi i jasno naglasiti i ono što se naručitelju, u ovom slučaju Vladi RH, ne bi svidjelo.

Studija je promovirana četiri mjeseca prije izbora, u vrijeme kad premijer Sanader treba svaki argument za svoju dosadašnju politiku. Kako je ulazak u EU jedan od njegovih prioriteta, teško je bilo i očekivati žešću računicu dobiti i gubitka. Stječe se dojam da su i pri definiranju istraživačkog zadatka napravljene pogreške. Analiziran je utjecaj ulaska u EU na razinu cijena (zaključak je, naravno, da većih negativnih učinaka neće biti), ali je izostala procjena hoće li i kakav utjecaj ulazak u EU imati na najteže hrvatske probleme: razinu vanjskog duga i očajno nisku pokrivenost uvoza izvozom. U prezentaciji nalaza o tome nema ni riječi. Nadamo se da u cjelovitoj studiji ima bar neki mali odlomak na tu temu.

Čini se da nedostaje i precizna ocjena sadašnjeg stanja nacionalne ekonomije, ali i uzimanje u obzir najavljene Vladine ekonomske politike sadržane u Strateškom okviru za razvoj. Pomalo su upitne i primijenjene metode. Primjera radi, jedan od zaključaka jest da je ‘pristupanje EU u novim članicama bilo popraćeno pozitivnim makroekonomskim učincima. Tako su nove članice EU nakon ulaska u zajednicu postigle rast od šest posto, a prije toga je on bio 4,5 posto’. Koliko je u tome zasluža ulaska, a koliko globalnoga ekonomskog rasta – nije razlučeno.